Zločin i kazna banjalučkog stožernika (7): Krivična odgovornost podžupana Neđelskog

Zločin i kazna banjalučkog stožernika (7): Krivična odgovornost podžupana Neđelskog 20.11.2017 12:27 | Vladan Vukliš, Verica M. Stošić

Feliks Neđelski (orig. Niedzielski) rođen je u Banjaluci 1912. godine iz braka poljskog doseljenika i pravoslavke iz Varaždina. Izrazito aktivan u križarskoj organizaciji, postao je njen predsjednik za banjalučki region 1937. godine, da bi nakon sticanja diplome pravnih nauka u Zagrebu, 1940. postao predsjednikom Velikog križarskog bratstva. Dok se Viktor Gutić u vrijeme kapitulacije Kraljevine Jugoslavije prema regrutnom rasporedu nalazio u Bihaću,

Neđelski je od Hrvatskog ustaškog nadzora upućen da do dolaska stožernika organizuje novu vlast u Banjaluci. Tokom rata je obavljao funkcije zamjenika stožernika u Banjaluci, podžupana u Tuzli i Banjaluci, podžupana pri MUP-u u Zagrebu, a bio je i zapovjednik Ustaške mladeži NDH. Na osnovu prijave Okružnog javnog tužilaštva Tuzla, 17. juna 1946. otvorena je istraga protiv Neđelskog od strane okružnog tužioca u Banjaluci. Neđelski je pronađen u jednom od zarobljeničkih logora nakon što je od saveznika vraćen sa austrijske granice, poslije čega je iz Zagreba dopremljen u Banjaluku. Prema svjedočenju Pere Baškota, oficira OZN-e, na saslušanju se držao stoički. Njegova odbrana se zasnivala na tvrdnjama da se sa ustaškim postupcima nije slagao. To ga, ipak, nije spriječilo da kroz čitav period okupacije vrši visoke dužnosti u državnom aparatu. Današnji klerikalni publicisti kažu da je Neđelski nastradao u montiranom procesu isključivo kao katolički kritičar marksizma, uz tvrdnju da je „u Banjoj Luci pomagao i od divljih elemenata u ustaškom pokretu spasio mnoge ljude, osobito Srbe“, da su ga zbog toga zvali „srpska majka“ i da su „prikupljeni potpisi više od 850 pravoslavnih obitelji za njegovo oslobađanje“ (D. Dijanović). Posljednja tvrdnja nema nikakvu materijalnu osnovu i potiče iz jedne starije američke publikacije bez naučnog aparata, konkretno, iz biografije kardinala Alojzija Stepinca iz pera Ričarda Petija. Jedino konkretno svjedočenje o tome da je Neđelski intervenisao za progonjene dolazi od Hrvoja Magazinovića, čijih je nekoliko političkih istomišljenika, ljotićevaca, zahvaljujući njemu bilo pušteno iz pritvora. Ipak, oslobađanje nekolicine srpskih fašista ne dodjeljuje Neđelskom zvanje „srpske majke“. Neđelski je u svojoj odbrani govorio isključivo o neslaganju sa pojedinim postupcima. Tobožnju pomoć žrtvama nije spominjao. Njegove nesuglasice sa Gutićem sigurno su postojale, ali je konstrukcija o njegovom „bijegu“ iz Banjaluke u junu 1941., koju zagovara Ivan Čulo, više nego upitna. Postavlja se pitanje kako je moguće da je Neđelski, ako je bio u navodnoj nemilosti, po povratku u Banjaluku krajem 1943. ponovo uživao podršku i zaštitu gutićevske klike na čelu sa zločincem Mirkom Kovačićem. S druge strane, tvrdio je da mu nije poznato da su pripadnici ustaškog pokreta činili masovne zločine, a da mu je postalo jasno „da je kurs“ NDH - koju inače nije smatrao fašističkom – „nezgodan“ tek krajem 1944. godine. Drugim riječima, uprkos svemu što je znao i imao dužnost da zna, Neđelski je do kraja rata ostao visokopozicionirani zvaničnik onoga što je zakon opravdano nazvao terorističkim aparatom, čije je „normalno“ funkcionisanje podrazumijevalo svakodnevna stradanja i smrt nevinih ljudi.

Zbog nerazjašnjene putanje istorijskih izvora kojima nismo u potpunosti mogli ući u trag, okolnosti u kojima je obavljano Gutićevo saslušanje ovom prilikom će biti samo djelimično rasvijetljene. Isljeđivanje je vršeno u Džinića kući, gdje se u to vrijeme nalazila Udba sa svojim istražnim zatvorom. Gutić je u ćeliji bio sam. Bio je vezan, da ne bi mogao počiniti samoubistvo, dok su mu tokom saslušanja bile vezane noge. Saslušavali su ga, kao oficiri Okružnog odjeljenja Udbe za Banjaluku, major Šemso Tabaković i poručnik Mikan Marjanović. Čini se da je saslušanje od lokalnih oficira eventualno preuzeo tim isljednika koji je u Banjaluku upućen iz Sarajeva, od strane republičke Udbe. Takav razvoj situacije možda objašnjava činjenicu o postojanju različitih isljedničkih zapisnika. Pored zapisnika saslušanja koji je Aleksandru Ravliću (feljton o Viktoru Gutiću, 1968.), Dušanu Lukaču (knjiga o Banjaluci u Drugom svjetskom ratu, 1968.) i Milanu Vukmanoviću (studija o Ustaškom stožeru) stajao na raspolaganju, a kojeg objavljujemo u knjizi „Ustaški stožer za Bosansku Krajinu“ (Banjaluka 2017), postoji i drugi primjerak zapisnika koji je korišten i citiran od strane Zdravka Kukrike (feljton o Viktoru Gutiću, 1965.). Naravno, uzimajući u obzir da su mnogi detalji koje danas nalazimo u dostupnom zapisniku ponovljeni u Kukrikinom feljtonu, postoji mogućnost da se u stvari radi o potpunijoj, štaviše originalnoj verziji iste dokumentacije.

(Nastaviće se)

Priredili: Vladan Vukliš, Verica M. Stošić



© Glas Srpske 2012 ISSN 2303-7385 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica