Zločin i kazna banjalučkog stožernika (2): Zavjerenici gospodari života i smrti

Zločin i kazna banjalučkog stožernika (2): Zavjerenici gospodari života i smrti 16.10.2017 10:53 | Vladan Vukliš, Verica M. Stošić

Vlast koju je Viktor Gutić posjedovao kao stožernik za područje bivše Vrbaske banovine oslanjala se, sa jedne strane, na preuzeti državni aparat, a sa druge, na piramidalnu strukturu ustaškog pokreta, čiji su ljudi proželi sve pore društvenog života.

Gutić i njegovi najbliži saradnici činili su jedan zavjerenički forum, koji je, iako neformalan, kroz tajne sastanke iza zatvorenih vrata odlučivao o životu i smrti stanovnika Bosanske Krajine. Sve o čemu se odlučivalo na tom forumu provođeno je u djelo putem nižih ustaških struktura.

U povratku na pitanje dokaza primjećujemo da, kao što je obično slučaj sa sastancima iza zatvorenih vrata, zapisnici nisu vođeni. To ipak ne znači da pisani tragovi ne postoje. Za početak, sve ono što je nosilo čahuru oficijelne odluke, zapisano je u zvaničnoj korespondenciji i objavljeno u sredstvima informisanja. Štampa je, uostalom, služila u otvorene propagandne svrhe, putem koje je Gutić svoje sljedbenike podsticao na nasilje. Stoga ne iznenađuje činjenica da su izvodi iz Hrvatske Krajine, vodećeg ustaškog lista u Bosanskoj Krajini, postali ključni dokazi, navođeni kako u potonjoj optužnici tako i u pratećoj presudi. Ono što je, međutim, prenošeno nezvaničnim i usmenim transferom, materijalizovalo se u drugim vrstama arhivskih tragova. Izbjeglice koje su pobjegle na teritoriju okupirane Srbije davale su zapisničke izjave o razlozima svog progona pred službenicima Komesarijata za izbjeglice. Na isti način su prognani sveštenici davali iskaze pred crkvenim organima. Svi ovi iskazi, lično i vremenski neposredni, govorili su o represiji i genocidnim radnjama koje su izvođene na području pod ingerencijom stožernika. Neki prenose brutalne detalje o fizičkim aspektima istrebljivačke politike, o mučenjima i ubistvima nevinih ljudi. Drugi pak svjedoče o ekonomskoj politici genocida, koja se provodila kroz sistematičnu pljačku žrtava, što je, iznad svake opravdane sumnje, upućivalo na jedinstvenu organizaciju zločinačkog poduhvata, pa samim tim i na najodgovornije ličnosti. Vrijedi napomenuti da je ova, uslovno rečeno, ekonomika genocida u značajnoj mjeri opisana u tekstovima Milana Vukmanovića o radu Ustaškog stožera, a posebno je apostrofirana u glavnim dokumentima: optužnici i presudi Gutiću, Neđelskom i Bilogriviću. Međutim, ona ostaje najslikovitija u neposrednim svjedočenjima. Tako na primjer, jedan penzionisani učitelj u svojoj izjavi od 11. aprila 1944. godine, nakon opisivanja masovnih hapšenja, protjerivanja srpskih porodica u Banjaluci i zapljene njihove imovine putem Ravnateljstva za ponovu, kaže:

"Iz ovoga svega vidi se da je proterivanje banjalučkih Srba u logore imalo za cilj pljačku srpske imovine. Odmah po proterivanju srpskih porodica zaredali su ustaše sa kolima i kamionima od jedne do druge kuće proteranih Srba, te iz kuća uzimali sav nameštaj i sve pokretne stvari i to tovarili na kamione i odvozili u spremišta "Ravnateljstva za ponovu". Ovih spremišta bilo je više. U mnoge, pak, srpske kuće uselili su se odmah banjalučki Hrvati ustaše kao i Hrvati koji su u Banja Luku po slomu Jugoslavije došli kao državni ili ustaški službenici... Jedna od karakteristika pljačkaške strahovlade stožernika Gutića bilo je i ucjenjivanje imućnih banjalučkih Srba. Tako je Viktor Gutić upućivao lično pisma uglednim banjalučkim trgovcima tražeći od njih milionske iznose novca tobože u korist Nezavisne države Hrvatske, iako tim ljudima Gutić nije nikada pružio bilo kakvog dokaza da je novac koji su mu položili i izbrojali pripao zaista u korist NDH. U pismima koja je Gutić upućivao pojedinim Srbima tražeći novac za NDH odmah je stavio i napomenu da neće primati nikakve intervencije ili izgovore da na primjer onaj od koga se novac traži pokušava da se izvuče time da izjavi da novaca nema ili da će docnije dati. Napominjem da je sav na ovaj način iznuđeni novac Gutić Viktor lično primao u svoje ruke i na to izdavao potvrde." (AJ, fond DK)

Na sličan način jedan trgovac iz Laktaša, u izjavi datoj 14. aprila 1943. godine, opisuje kako su ga u više navrata opljačkali, pod izgovorom traženja "sakrivene robe", pri čemu su mu odnijeli svinjsku mast, brašno, dječje haljine, odijela i platno, drugi put lično policijski agent Ibrahim Kolonić po nalogu Stožera. I nakon izvršene novčane uplate, svejedno je odveden u banjalučki okružni zatvor Crnu kuću, da bi se nakon puštanja odselio u okupiranu Srbiju.

(Nastaviće se)



© Glas Srpske 2012 ISSN 2303-7385 | Impresum | Marketing | Kontakt | Latinica | Ćirilica