Zločin i kazna banjalučkog stožernika (11): Iz tame izašli, u tamu vraćeni
Optuženi su svoju odbranu zasnivali na tvrdnjama koje su iznosili tokom istražnog postupka. Gutić se ne osjeća krivim; mnogih se stvari ne sjeća; bio je oruđe u rukama viših naredbodavaca, a za postupke nižih često nije znao.
Neđelski se takođe ne osjeća krivim; on nije „politički djelovao“, samo kao činovnik, s tim da priznaje da je vrbovao mladiće u ustaške jedinice. Na česte upadice o svojim neslaganjima sa zločinima, postavilo mu se pitanje na koje nije imao odgovor: „Pa, jeste li štogod poduzeli protiv toga, jeste li protestovali javno kroz štampu ili ilegalno lecima?“ Bilogrivić se „subjektivno“ ne osjeća krivim, ali mu je sada jasno da je Gutić zločinac, isto kao i Pavelić.
Dana 9. februara, tužilac Đorđević održao je svoju završnu riječ, u kojoj je ponovio suštinu optužnice i sumirao tok postupka. Svoje izlaganje završio je riječima:
„Ko su optuženi Viktor Gutić, Feliks Neđelski i Nikola Bilogrivić? To znaju popaljena sela, opustošena ognjišta i razasuti mnogobrojni grobovi naših boraca po Bosanskoj Krajini, koji su ginuli za zaštitu svoje braće i podnosili najteže, natčovječanske napore u borbi sa ustaškim zlikovcima, koje su ovi zločinci stvorili i u njima raspalili životinjsku mržnju prema borcima za bratstvo, ravnopravnost i slobodu naših naroda.“
Ivan Jurjević, Gutićev advokat, „konstatovao je da mu kao branitelju nije moguće dati bilo kakvu obranu, pošto mu to ne dopuštaju one nevine žrtve koje su pale od Gutićeve zlikovačke ruke“. Dr Asim Džinić, advokat Neđelskog, pokušao je formulisati odbranu služeći se argumentima optuženog, uz negodovanje publike. Sličan je bio i nastup dr Viktora Debeljaka, branioca župnika Bilogrivića. Dva dana kasnije, 11. februara 1947. u 10:00 prijepodne, sudsko vijeće je izreklo pravosnažnu presudu: sva trojica optuženih krivi su za ratne zločine iz člana 3, tački 3, 4 i 6 Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države. Kazne su glasile: Gutić - kazna smrti vješanjem, Neđelski - kazna smrti strijeljanjem, Bilogrivić - kazna smrti strijeljanjem. Izricanje presude praćeno je burnim aplauzom. Tokom čitanja obrazloženja u dvorani se čuo tihi žamor, a napolju skandiranje i pljesak. Jedan od komandira straže priča o izvođenju trojke iz dvorane: „Bio je tu cijeli grad… još više, mnogo više. Ogromna masa svijeta, narogušeni, strašni… Htjeli su izvršenje kazne odmah tu, na ulici, da ih nogama zgaze!“
Odmah po izricanju presude Krivično vijeće Vrhovnog suda uputilo je zahtjev Unutrašnjem odjeljenju Okružnog narodnog odbora u Banjaluci, od kojeg je traženo da odredi jedno „službeno i povjerljivo lice“ za šestodnevno putovanje na relaciji Banjaluka - Sarajevo - Beograd - Sarajevo - Banjaluka, u svrhu podnošenja krivičnog spisa Prezidijumu Narodne skupštine FNRJ. Dan kasnije Ministarstvu pravosuđa NR BiH dostavljeni su primjerci „molbe sa cijelim spiskom, rješenjem suda i referatom u tri primjerka na daljnji zakonski postupak“, kojem je pridodata i molba za pomilovanje koju Biskupski ordinarijat u Banjaluci upućuje u ime župnika Bilogrivića. Najzad, 17. februara 1947. predsjednik Okružnog suda u Banjaluci, Dušan Stojnić, izvijestio je Odjeljenje za izvršenje kazni MUP NR BiH da odlukom Prezidijuma Narodne skupštine 662/47 od 14. februara 1947. molbe za pomilovanje nisu uvažene. Pošto su na taj način sve zakonski predviđene mjere bile iscrpljene, moglo se pristupiti izvršenju kazni.
Zorom, u 5 u jutro, 20. februara 1947, na mjestu današnjeg banjalučkog naselja Borik, izveden je Viktor Gutić na stratište. Prema Kukriki, mnoštvo ljudi, koji su šapatom „u povjerenju“ saznali za vrijeme i mjesto, došli su da u tišini prisustvuju izvršenju presude. Bivši stožernik, navodno, nije mogao da stoji. Do vješala su ga donijeli. Po izvršenju jedan od oficira je rekao: „Svršeno je. Gutić je iz tame izišao, u tamu je i vraćen.“
Tog jutra, zajedno sa dvojicom četnika, strijeljani su Neđelski i Bilogrivić. Iz tame izašli, u tamu vraćeni. (Kraj)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
