Zapisi iz arhiva Republike Srpske (43): Banjalučke osude na smrt (II)
Maja 1941. ministar pravosuđa NDH dr Mirko Puk je ustanovio Izvanredni narodni sud sa sjedištem u Banjaluci.
Za njegovog predsjednika postavljen je Oskar Vilfan, a za članove domobranski potpukovnik Bećir-beg Kulenović i građevinski preduzetnik Niko Čondić. Zamjenik predsjednika bio je Mahmut Dizdarević, a zamjenici članova Ahmet Beglerović i Ivica Sumajstorčić, obojica mesari. Juna iste godine Sud je kadrovski ojačan još jednim mesarom - Mirkom Kovačićem. Postupak pred sudom bio je hitan. Pred sud je izvođen onaj "tko bilo na koji način povrijedi ili je povrijedio čast i životne interese hrvatskog naroda ili bilo na koji način ugrozi opstanak NDH ili državne vlasti, pa makar i djelo ostalo samo u pokušaju". Iz svega 72 sačuvana sudska spisa vidi se da je Sud, inače ukinut 20. januara 1942, dvojici optuženih izrekao smrtnu kaznu, jedinu predviđenu sankciju.
Na raspravi održanoj 11. juna 1941. u Varcar Vakufu, zbog počinjenog "kaznenog djela veleizdaje i pokušaja ubojstva", smrtna kazna izrečena je Mili i Lazaru Podraščaninu iz Surjana, dok je Petar Podraščanin oslobođen optužbe. Presuda je izrečena u 15 časova, a egzekucija izvršena tačno tri časa kasnije u dvorištu sreskog zatvora.
Smrtna kazna je izvršavana strijeljanjem, najkasnije tri časa po izricanju, s tim što molba za pomilovanje nije odgađala izvršenje. Izvršenje kazne je javno saopštavano, obično na plakatima, a ponekad je to činio telal (dobošar).
Socijalna revolucija
Po završetku rata otpočinju teška vremena izvođenja socijalne revolucije, revolucionarnih sudova i revolucionarne pravde. Uz smrtnu osudu, ali i kao sporedna kazna u lakšim slučajevima, često je slijedila konfiskacija cjelokupne imovine osuđenog. U prvo vrijeme porodici osuđenika nije ostavljan čak ni dio imovine neophodan za izdržavanje. Za svega 4-5 poslijeratnih godina sudovi, članovi komisija za izvršenje smrtne kazne i egzekutori stekli su brojna iskustva.
Čak i sudijama i tužiocima od karijere načelo "jedinstva vlasti" vezivalo je ruke, te za dobar broj presuda možemo reći da su politički motivisane, donesene pod pritiskom javnosti ili vlasti. Iznosimo jedan u nizu slučajeva.
Apotekaru Milanu Mirkoviću na teret je stavljeno, što je on i priznao, da je četniku Branislavu Lazičiću juna 1946. "poslao kutiju aspirina, kutiju kinina i par puta cigareta", a marta 1947. iz Krupe na Vrbasu, iz kuće sveštenika Stevana Marjanca, poručio Lazičiću "da će u toku 1947. godine, prema situaciji kakva u svijetu vlada, doći do rata između kapitalizma i komunizma, tj. između Amerike i Evrope s jedne i SSSR-a s druge strane i da će Jugoslavija biti pregažena za vrlo kratko vrijeme". Osuđen je na osam godina "lišenja slobode s prinudnim radom". Ova drakonska kazna bila je izraz bijesa vlasti nemoćne da se obračuna sa odmetnicima svih vrsta.
U poslijeratnoj petoljetki izrečeno je i izvršeno 148 smrtnih osuda. U šest slučajeva (procesi protiv Mile Strilića, Marije Krizmanić, Ahmeta Ikanovića, Josipa Šumahera, Petra Domića i Leopolda Hikla), prvostepene osude na smrt vješanjem su u žalbenom postupku preinačene u kazne smrti strijeljanjem.
Izbjegavanje kazne
Četiri smrtne osude nisu izvršene. Mirko Lucić iz Stratinske je umro u bolnici 2. marta 1946. Zuhdija Pupić iz Gornje Sanice je ubijen prilikom bjekstva zatvorenika iz "Crne kuće" 19. oktobra 1946, dok je ranjeni Himzo Bosnić iz Blagaja podlegao u toku noći. Ista je i sudbina Milana Stojčevića, s tim što ga u vrijeme bjekstva nije čekalo izvršenje smrtne kazne već 20-godišnja robija. Od nekolicine bjegunaca najbolje se "držao" Gojko Vujatović iz Donjeg Ratkova. Sa bukagijama na nogama dočepao se šumovite Manjače i sve do 1. oktobra 1954. izmicao brojnim potjerama.
Justifikaciju je izbjegao i zloglasni policijski agent Ibrahim Kolonić, Prijedorčanin, učenik potonjeg policijskog komesara u okupiranoj Srbiji Milana Aćimovića. Nakon što je 22. avgusta 1946. Ibrahimu Koloniću, Huseinu Fetahoviću i Henriku Volfu saopšteno da će se nad njima sutradan u 4.00 izvršiti smrtna kazna, smješteni su u odvojene ćelije. Kolonić je iskoristio "pravo na posljednju želju" i zatražio kantu vode i ćebe da bi mogao da klanja. Za svega 3-4 minuta, koliko je izmakao oku stražara, iscijepao je ćebe, napravio omču i iskoristio baglamu na vratima. Dr Franjo Štumpf ga je zatekao u poluklečećem stavu, "sa bukagijama na nogama i jasnim tragom vješanja na vratu". Leš je odnesen u Borik u vrijeme predviđeno za izvršenje kazne i zakopan.
(Nastaviće se)
Zoran Mačkić, arhivski savjetnik u Arhivu Republike Srpske
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
