Zapisi iz Arhiva Republike Srpske (9) - Ukrašavanje palate Državne hipotekarne banke

Od 1910. do 1913. pohađa Nacionalnu umjetničku školu u Parizu, pokazujući posebnu sklonost ka skulpturi. Potom se vraća u Rusiju, gdje Oktobarska revolucija i građanski rat zamijeniše Prvi svjetski rat.

Nezaboravne scenografije

Po završetku građanskog rata, 1920. godine, sa rijekom izbjeglica iz carske Rusije Vladimir Pavlovič stiže u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Odmah se prihvata posla nastavnika crtanja u ruskoj školi u Pančevu, a 1921, na preporuku Leonida Brailovskog, dolazi u beogradsko Narodno pozorište. Nakratko, jer se već u pozorišnoj 1923/24. opredjeljuje za samostalan scenografski rad, zanimajući se u početku i kostimografijom.

Sa čuvenim režiserima Jurijem Rakitinom, Brankom Gavelom, Feofanom Pavlovskim, Aleksandrom Vereščaginom, kojeg upamti i banjalučko pozorište, i nizom drugih, on kreira nezaboravne scenografije za 19 drama i 12 opera.

Svjetsku slavu postiže 1924, kada ga za scenografiju Vojnovićeve "Smrti majke Jugovića" okitiše zlatnom medaljom u Parizu.

Dekorativna skulptura

Od 1927. zainteresovaše ga dekorativna skulptura i spomenici, pa za njim ostadoše mnogobrojne skulpture na beogradskom ruskom groblju. Informbirovske 1949, pošto ne htjede da bude drugo do podanik carske Rusije, uručiše mu otkaz i on zauvijek napusti beogradsko Narodno, a sljedeće, 1950, otisnu se put Australije, gdje se, tiho i nenametljivo, bavio ikonopisom. Umro je u Sidneju 1976. Šta god da je od Srbije doživio, Srbiju nije zaboravio. Svoje pozorišne skice zavještao je Pozorišnom muzeju.

Ukrašavanje palate

Takvom umjetniku povjeriše ukrašavanje palate Državne hipotekarne banke u Banjaluci. Prema skicama svog sunarodnika Stepana Fedoroviča Kolesnikova, koji 1919, kao već zreo umjetnik sa kistom, dođe u Državu SHS, da ovjekovječi enterijere Narodnog pozorišta i Eksportne banke u Beogradu, Vladimir Pavlovič izradi međuprozorske reljefe, njih jedanaest, sve jedan ljepši od drugog. Danas možemo da se divimo samo onom iznad glavnog ulaza. Ostali trajno nestadoše, što našim neznanjem i nebrigom, što partijskom zaslijepljenošću. Šta će partijcima nekakvi reljefi nekog tamo carskog klesara!

Reljefi su teško oštećeni septembra 1944, u toku Druge banjalučke operacije, kada partizani patentiraše novu borbenu tehniku. Ta je tehnika podrazumijevala sipanje goriva u vatrogasne pumpe, a onda po objektima... Ostade nam jedna blijeda fotografija da nam nijemo svjedoči da cijela palata bješe buktinja.

Kažu, bili su ostaci reljefa razbacani po tavanu palate, a onda nekom, poslije zemljotresa, sinu suluda ideja da tavan valja počistiti! I bi tako!

Dobrotom i ljubaznošću naše bivše sugrađanke Tatjane Ribkin, čiji je otac Vitalij drugovao sa Zagorodnjukom, autor ovih redaka pribavio je nekoliko fotografija međuprozorskih reljefa. Kad većine htjedosmo da ih čuvamo, bar da znamo kako su izgledali!

Đorđe Petraš

Kao i uprava Hipotekarne banke, i Vladimir Pavlovič je želio samo prvoklasno. Angažovao je najčuvenijeg majstora za fasade u Kraljevini, umjetnika Đorđa Petraša, Novosađanina. Fasada Narodne banke Srbije u Beogradu, u Kralja Petra ulici, njegovo je djelo. Ostavi Petraš svoj potpis i na brojnim objektima u Novom Sadu, Vinkovcima, Vukovaru... I ova banjalučka fasada nosi njegov potpis. U Banjaluci mu zahvali samo ondašnji šahovski klub, pismeno, posvjedočivši mu da je, darujući klubu 300 dinara, postao njegov utemeljitelj.

Kakva je Đorđeva sudbina to ne znam. Znam samo da je 1946. na Srednjoj likovnoj školi "Petar Lubarda" na Cetinju predavao dekorativno vajarstvo.

Skulpture

I dok se slavilo, Vladimir Pavlovič je imao drugih briga. U Beogradu, u livnici Vlastimira Đorđevića, spremni su kalupi za bronzane figure "Trgovina" i "Domaćinstvo", svaka teška po 600 kilograma.

Ovim dvjema skulpturama Vladimir Pavlovič markira glavni ulaz u palatu 24. aprila 1937. Prva od njih, "Trgovina", statua Krajišnika u narodnoj nošnji, sa sa rukom (čalmom) oko glave, sa štapom i kantarom u rukama i vrećom izobilja pored sebe, postavljena je desno od glavnog ulaza. Stasita Krajiškinja, "Domaćinstvo", takođe u narodnoj nošnji, sa srpom u ruci, predstavlja stopanicu. Snop žita pored nje je snop blagostanja, sjedinjenja i društvene sloge.

Zato, ako danas budete prolazili pored palate, pronađite Zagorodnjukov karakteristični monogram na bronzanom postolju i prisjetite se da su sjaj palati Državne hipotekarne banke dali Vladimir Pavlovič, Stepan Fedorovič i Đorđe Petraš. I ne dajte nikom da je nagrđuje!

Zoran S. Mačkić

(Autor je arhivski savjetnik u Arhivu RS)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.