ZAPISI IZ ARHIVA: Tajna samostanskog sira (1): Povratak trapista na domaće trpeze

U uvodnom dijelu teksta, neznanjem ili omaškom, nepoznatom autoru novinskog teksta se potkralo nekoliko materijalnih grešaka. Tako je, primjera radi, on naveo da je trapiski red osnovan negdje 1100. godine, "odakle se poslije brzo širio i bogatio zahvaljujući štednji, marljivosti i obaveznom fizičkom radu". Navodi se i da su trapisti stigli u Banjaluku oko 1890. iz Njemačke. No, red trapista je nastao reformacijom cistercitskog reda 1664, dok su prvi trapisti, predvođeni opatom Francom Pfanerom, kasnije proglašenim slugom Božjim, stigli u Banjaluku 1869, nakon što je Hrvatski sabor aprila iste godine odbio njihovu molbu da im se odobri osnivanje samostana kod Karlovca. Sudbina je htjela da je samo nešto prije toga u Turskoj carevini i hrišćanima omogućena kupovina zemljišta, pa su trapisti za svoju destinaciju izabrali baš Banjaluku.

Prvih devet redovnika smjestilo se u štalu zv. "kolijevka", koja je u krugu samostana stajala sve do šezdesetih, čuvajući uspomenu na njih.

Samostanska braća, zavjetovana na poslušnost, siromaštvo, celibat i vjernost, vođena motom "Moli i radi!", postepeno su jačala svoju zajednicu, pa ih je pred Drugi svjetski rat bilo oko 160. Radišni i krajnje skromni, vrlo brzo su širili svoje posjede. Kažu da su za njih plaćali poreza koliko i cijeli banjalučki srez. Koliko god su uspješno radili i stvarali, toliko su, kako to stoji u jednom izvještaju Zemaljske vlade u Sarajevu, u pitanjima "bogoštovanja bili neuspješni".

"Okupacijom zemlje" – stoji u Informaciji Komisije za vjerska pitanja - "red se stavio u službu neprijatelja, a što je bilo i logično, s obzirom na to da su na čelu samostana redovno stajali Nijemci".

Kada se 4. oktobra 1944. iz Banjaluke povlačila njemačka motorizovana jedinica, sa njom su krenuli gotovo svi folksdojčeri, njih oko 4.000. Za Njemačku su otišli i svi redovnici trapisti njemačkog porijekla, te brojni župnici. Jedan od rijetkih župnika koji je ostao bio je potonji biskup banjalučki A. Pihler. Nakon povlačenja njemačkih redovnika, na čelo trapiskog samostana, kao prvi Hrvat, stao je prior Fulgencije Orajić iz Karlovca.

Preostali trapisti su se poslije oslobođenja "povezali sa odmetničkom bandom, pomagali je moralno-materijalno, zbog čega su mnogi suđeni na razne vremenske kazne". Samostanski život je praktično zamro sve negdje do 1950. godine, kada su se pojedini redovnici počeli vraćati sa izdržavanja zatvorskih kazni. Samostan se uglavnom izdržavao zahvaljujući inostranoj pomoći.

Zemljište, zgrade i industrijski pogoni u vlasništvu trapista nacionalizovani su 1945. Na uživanje im je ostavljeno desno krilo novog samostana (današnji Zavod "Dr Miroslav Zotović"), koji je, navodno, građen francuskim kapitalom, pa nije potpadao pod udar nacionalizacije. Opštinske vlasti su samostanu do 1960. plaćale najamninu za desno krilo novog samostana, a onda je i ono nacionalizovano. Redovnicima je ostavljena crkva i dio zgrade sa devet prostorija.

Tokom pedesetih je samostan vidno živnuo. Redovnici su od okolnih seljaka, kao napoličari, uzimali zemljište na obradu, a neki su se, radi ostvarenja prihoda, primili dužnosti župnika. Zbog nedostatka sredstava, sve do 1960. je skoro sasvim utihnuo rad na podizanju podmlatka. Ojačana materijalna baza samostana i sve tješnja saradnja sa braćom u samostanima u Engelselu (Austrija) i Marijavaldu (Njemačka) učinili su da samostan pribavi poljoprivrednu mehanizaciju i materijalno ojača.

Pogon za proizvodnju sira trebalo je da bude u sastavu Gradske mljekare, pri čemu bi se koristili i ostali sirarski objekti u vlasništvu Gradske mljekare i Poljoprivrednog dobra "Mladen Stojanović" u Novoj Topoli. Gradske vlasti su pokazale spremnost da trapistima vrate 50–80 dunuma zemljišta. Samostanski opat je dvaput putovao u inostranstvo da bi od generala reda dobio dozvolu za sklapanje aranžmana.

Upravo u to vrijeme počinju prvi kontakti samostana sa vlastima, bolje rečeno sa sreskom Komisijom za vjerska pitanja. Sada su redovnici mnogo lakše dobijali odobrenja za odlazak u inostranstvo i za prijem gostiju iz inostranstva. S ciljem poboljšanja materijalne osnove, trapisti vlastima dostavljaju prijedlog za proizvodnju "originalnog trapističkog sira, kojeg su i prije rata oni proizvodili i koji je po kvalitetu bio poznat u svijetu".

Zoran S. Mačkić, arhivski savjetnik Arhiv Republike Srpske

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.