ZAPISI IZ ARHIVA: Savremenik i sljedbenik Dušan Rakić o Petru Kočiću i njegovom spomeniku

O Petru Kočiću pišu književnici, publicisti, novinari, naučnici. Malo je onih koji su ga se sjećali svojom riječju. Jedan od rijetkih bio je njegov savremenik i sljedbenik, kasnije i starina, Banjalučanin Dušan Rakić. On je o Kočiću i njegovom spomeniku ostavio trajno sjećanje, koje je toliko požutjelo da se jedva može pročitati.

Ređajući datume, imena i događaje kao da se sve dogodilo u posljednjih desetak godina, Dušan Rakić kaže da je Kočića upoznao u Sarajevu i da ga je njegov školski drug Ilija Krpić nagovorio da zajedno prodaju Kočićeve knjige.

Nalazio se uz Kočića u vrijeme poznatog radničkog štrajka u Sarajevu 1906. godine. Za sukob pred policijskom stanicom na Baščaršiji govorio je da ga nikad neće zaboraviti. Iz Kočićevih očiju sijevaju munje. Jednom prodavcu on skida sa koljena dasku punu somuna i baci je, uz prezrene riječi: "Ripu (kamen) u šake pa gađaj Švabu! A ti, nesretniče, baš sada hoćeš da ćariš!?"

Na odjek novog plotuna, držeći stisnute pesnice visoko iznad sebe, odgovara  nekim nadljudskim glasom Kočić: "Čok jaša padišah!" Te dvije riječi ("Živio sultan!"), izgovorene na turskom, padale su policajcima pravo u lice. "A Petar, onako mrk i krupan, ponavlja ono Živio sultan!, želeći time reći da je austrijska vladavina gora od turske! Zapamtite, ljudi, riječi pokojnog Goluba Babića: Od Turčina ikad, od Švabe nikad (spasa)!", nadjačavao je vrevu i opštu pometnju Petrov glas.

Kad su Kočića austrijske vlasti protjerale iz Sarajeva, fijaker u kojem su sjedili supruga mu Milka i prijatelj, pjesnik Osman Đikić, prati masa radnika, đaka i ostalog svijeta, ali i kordon policajaca. A kad je u Reljevu mladi bogoslov Mirko Mikulić u ime svojih drugova bogoslova pozdravio Kočića, izbačen je iz Bogoslovije.

U svom neobičnom vremeplovu Dušan Rakić je najviše pamtio Kočića kao sijača bunta, istinoljupca i pravdoljupca. Očekivanu aneksiju Bosne i Hercegovine, u svom banjalučkom listu "Otadžbina", Kočić je pozdravio Jankovićev članak "Miriše barut".

Uslijedilo mu je suđenje i tamnica! I tuzlanski zatvor. Po izlasku iz zatvora pozdravni govor drži mu advokat Milan Maksimović. Dušan Rakić to svjedoči jer je kao đak tuzlanske gimnazije učestvovao u svim zbivanjima.

Kad je Kočić kao poslanik u Bosanskom saboru pokrenuo ponovo svoju "Otadžbinu" i kad je umro ministar spoljnih poslova Kraljevine Srbije Milovan Milovanović, koji je aneksiju samo "primio k znanju", dok je ulazio u redakciju sa grupom svojih Zmijanjaca, urednik Jovo Mačkić upita Kočića: "Hoćemo li praviti posebno izdanje", a on jetko odgovori: "Može, ali uz uslov da se ispišu samo dvije riječi: Crkao pas!"

U Bosanskom saboru, kome je predsjedavao i davao uvodni pledoaje dr Safvet-beg Bašagić, u toku debate o osnivanju poštanske štedionice, Dušan Rakić je sjedio na galeriji i posmatrao kad iz posljednje poslaničke  klupe "ustaje njemu dobro znana krupna ljudina, mlatara rukama i viče: Lažeš, Bašaga!,  udarajući pesnicama po predsjednikovom stolu kao u godinama kad su zajedno studirali u Beču. Ni prvom banjalučkom vladici, Ličaninu Evgeniju Letici, virilnom poslaniku, Kočić ne ostaje dužan. Smatrajući da je postavljen austrougarskom milošću, nazvao ga je "ličkim škrljakanom".

Rakić kaže da je Kočić bio istinski narodni čovjek i tribun, koji bi reagovao čim bi osjetio da "neko ugnjetava i obmanjuje narod", bez obzira na vjeru, narodnost ili socijalno porijeklo. U Dušanovom pamćenju je živjela i ova slika: Kočiću je slučajno prišao Stevo Ostojić, vlasnik lista "Srpska riječ", trgovac koji se obogatio "otkupom" kmetova od begova i "bio pun sebe", jer mu je ime zlatnim slovima upisano među dobrotvore društva "Prosvjeta". Oštrom Kočićevom oku nije promaklo to licemjerje. Njegova "Otadžbina", u članku "Dobrotvor", sve te "dobrotvore" naziva "narodnim zlotvorima".

Priznavao je Dušan Rakić kako se jednom u Bihaću, 1914, "ogriješio" o Kočića kad je morao da baci u Unu desetine fotografija, jer je sreski načelnik dr Aleksandar Trumić zaprijetio otpuštanjem iz državne službe ako bi se dokazalo postojanje veze sa "veleizdajnicima", među kojima su najoštriji kočićevci.

Za ovaj grijeh Dušan Rakić kaže da se iskupio dva puta: 1936, kad je trebalo u banjalučkom Gradskom parku otkriti Kočićev spomenik, za koji je prikupio pozamašnu svotu. Drugi put je to bilo u ratu, kad je spomenik dospio već 1941. pod stepenice zgrade u kasnijoj Vatrogasnoj četi u tadašnjoj Ferhat-pašinoj ulici. I kad je Dušanu, kao blagajniku Velike Župe Sana i Luka, koji je znao za Kočićev spomenik, stiglo 1944. naređenje  da ga otpremi u Zagreb, on to nije htio da uradi ni poslije ustaške urgencije. Dušan je mjesecima odlagao slanje naloga za otpremu, a kad su učestali napadi partizanskih boraca, ustaše su sasvim zaboravile na svoje "zapovijedi".

I kad je odmah po oslobođenju Banjaluke bronzani Kočić ponovo stao na svoje kameno postolje, Dušan je shvatio da je taj monument počeo svoj novi, drugi život. I poslije zemljotresa 1969. i zabrinutosti za sudbinu spomenika narodnom velikanu, Dušan je otišao u gradski park i uočio da je kip znatno pomjeren, apelujući da se vrati u raniji položaj. Svoje kazivanje Dušan je završio rekavši da misli da je "odužio dosta duga" prema našem Petrašinu.

Dušan Rakić, pravnik, nastavio je kao penzioner život u skromnom jednosobnom stanu, sa ženom Marijom, učiteljicom. Svoje su gnijezdo svijali do tada šest decenija. Umro je u Banjaluci 28. oktobra 1980.

Ljubica Ećimović, arhivista Arhiv Republike Srpske

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.