ZAPISI IZ ARHIVA: Lujo Kočić, junak Kočićeve priče Jablan (2): Odupri se, posrni, naprijed-natrag, Jablan uvijek pobijedi

Prof. dr Đorđe Mikić
ZAPISI IZ ARHIVA: Lujo Kočić, junak Kočićeve priče Jablan (2): Odupri se, posrni, naprijed-natrag, Jablan uvijek pobijedi

Za tek minuli rat (Drugi svetski), Lujo je govorio: "Meni se činilo ko da se stotinu carskih volova bodu s mojim Jablanom. Ko ti sve nije navaljivao na partizane: Nijemci, ustaše, četnici, bilo je vojske ko pljeve. Odupri se, posrni, naprijed-natrag, pa bome moj Jablan opet pobijedi".

Za pobedom je, stopu u stopu, dolazila sloboda. Starac Lujo, pismen i otresit, brzo se saživeo sa posleratnom stvarnošću u gradu i na selu. Kad se na svom postolju u Gradskom parku uspravio Augustinčićev spomenik, kojem su ustaše nabacile omču na vrat i varvarski ga srušile s kamenog stuba, njegov junak Lujo spustio se "jednog dana u varoš, kao ratnik koji se vraća iz dobijene bitke". Po gradu se proneo glas: "Došao Lujo, a pioniri i omladinci sjatili se oko njega kao mušice i sa svih strana zasipali ga pitanjima o megdanu kod kneževe kuće". Star i slavan, Lujo je "strpljivo odgovarao na pitanja i polako pušeći posmatrao kozaračko kolo koje je oslobođena mladost povela oko njega".

Kad god je Lujo došao u Banjaluku, obišao je Okružni odbor Narodnog fronta i svoje poznanike u Sreskom narodnom odboru. I tamo je on najradije počinjao razgovore o Jablanu, o pobeđenom carskom Rudonji i poraženim austrijskim žandarmima, pa bi se raspričao o ovcama, o stanju novoosnovane Stočarske zadruge i radu mesnih vlasti u Stričićima.

Kad su stričićke pašnjake preplavila stada ovaca Stočarske zadruge i kad je ona proširena u Radnu, među njenim članovima je bio i Lujo. Dolazeći do Zadruge, Lujo je rekao: "Evo vam, drugovi, i moja zemlja, pa da zajedno kućimo svoju kuću. Čeljadi i svoje stoke nemam, a snaga me je izdala i neću vam biti od velike vajde, ali oko ovaca ću nešto i da privredim". Tom prilikom u zadružne knjige je uvedeno: "Lujo Kočić, selo Stričići".

I Lujo, "stari pastir sa štapom u ruci, krenuo je za stadima zadružnih ovaca i jaganjaca da bi na svom sektoru dao od sebe sve što mu godine i trenutna snaga dopuštaju". Mlađe čobane poučavao je "gde se ovce najbolje napasu, kad ih treba pojiti i kako se torovi premeštaju po pašnjacima". Ako se ovca razboli, Lujo ju je pregledao i retko se prevario u "dijagnozi". Uveče i izjutra, kad se ovce muzu, ponekad se Lujo hvatao i muzilice i strugaricama pomagao u poslu. Zatim se premeštao kod žena koje su cedile mleko i dalje prema onima koje su pravile sir, gde je nerado priman, jer je jedna članica Zadruge završila kurs spravljanja sira, pa joj Lujina pomoć nije bila potrebna. A Lujo nije verovao da je sir, koji se pravio u brdskoj zemlji Švajcarskoj, mnogo bolji od njihovog, uz opasku: "A kad naša zemlja bude imala nji'ove sprave za sirenje, e-he..."

Lujo je govorio da bi hteo da se "dobro nagleda naše zemlje. Sad ti je, brate, moja nurija - sva naša država. More čo'ek otići i u Sarajevo, i Zagreb, a i po Beograda more, da ode nikakva mu vjera neće stati na put".

Ljudi u Stričićima su primetili kako je Lujo, koji se preselio kod ćerke Jelke Božić, udate u Dujakovcima za Savu Božića, pred smrt stalno bio u pokretu, kao da je zaista hteo da se dobro nagleda naše zemlje. Išao je od kuće do kuće, od sela do sela, uvek spreman da ispriča kako je njegov Jablan ukrstio rogove sa carskim Rudonjom.

Sve bolesniji čobanin Lujo često je uz osmeh govorio: "Čuvam ti ja ovce, a čobani čuvaju mene. Noge me slabo služe, a izostanem iza stada, onda oni moraju da me traže i sačekuju ko metiljavu ovcu".

I Lujo odlazi lekaru u Banjaluku. Vraćajući se, ophrvan teškim bolovima u stomaku, nekako je došao do Radulovića pod Vodičkim vrhom, gde su ga noge izdale i nije mogao dalje. Zaustavio se da tu negde prenoći i sutradan nastavi put za svoje selo. Kroz maglu ga je spazio Nenad Radulović i pozvao ga u kuću, ali je Lujo rekao da neće bolestan da ulazi među zdravu čeljad. Zakonačio je u čobanskoj kolibi i u njoj umro.

Imajući u vidu da je Kočić za sebe napisao "da je u ropstvu rođen, da je u ropstvu živeo i da će u ropstvu umreti", za Luju Kočića, junaka njegove priče "Jablan", može se reći da je rođen među ovcama, među ovcama je živeo, među ovcama je umro. Bilo je to vreme kad su se po prostranim stričićkim pašnjacima kretala neprekidna stada zadružnih ovaca, kad su u selu dospevali zadružni usevi, a na starim ognjištima proključao novi život u kojem su pobednik Lujo, pobednik narod, uveliko koristili plodove svoje najveće pobede. Posle Luje, ubrzo je sve pošlo suprotnim putem, a u Stričićima i Zmijanju ostala su zapisana pobednička imena Jablana, Luje i večitog Petra Kočića. Oko njihovih Stričića jednom godišnje se narod okupi na Kočićev zbor. I Lujo i Jablan ostaju simboli porobljene Krajine i Zmijanja s kojeg su dopirali jauci, istovremeni simboli nade, vere i otpora naše najnovije otadžbine - Republike Srpske.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana