ZAPISI IZ ARHIVA: Lujo Kočić – junak Kočićeve priče Jablan (1): Rikni, Jablane, da se i do Beča čuje

Prof. Dr Đorđe Mikić
ZAPISI IZ ARHIVA: Lujo Kočić – junak Kočićeve priče Jablan (1): Rikni, Jablane, da se i do Beča čuje

Uz stogodišnjicu smrti književnika Petra Kočića, pored njega kao pripovedača, sećamo se i čitave liste njegovih Zmijanjaca. Većina ih je, mada su zapamćeni kao likovi njegovih pripovedaka, stvarna kao i sam pisac, što posebno važi za Luju Kočića, vlasnika bika Jablana.

Ne zna se tačno vreme rođenja Luje Kočića, ali se zna da je umro 20. novembra 1949. godine. Zna se i da mu se otac zvao Stanko, a majka Tola. Oca Stanka, privodnika u Kočiće, privela je zajednička baba Vida, koja je docnije rodila Petrova oca Jovana, u kaluđerstvu Gerasima. Rade Kočić kaže da su Luju, zbog malog rasta, zvali Lukica.

Život je Lujo Kočić počeo kao čobanin, i kao čobanin završio. Poznat je postao i ostao po svom biku Jablanu, kojeg je Kočić, zajedno sa Zmijanjem, ovekovečio u istoimenoj priči.

Desetogodišnji govedar Lujo iz Stričića svojim Jablanom je prkosio svim govedarima u okolini. A njih je bilo mnogo. Preko leta i letnjih sušnih meseci sastajali su se pojilu u Poniru, jer su vrela svugde presušila. Tu se znalo sabrati i dve hiljade goveda. S kojim god volom ukrštao rogove, Lujin Jablan je odnosio pobedu. Posle svakog okršaja izlazio je na brdo Previju, odakle je dugom i grlatom rikom, svoju slavu objavljivao svim pašnjacima i pojilima ispod planine.

Lujo je pričao, a Kočić spominjao, da pobedničkog baka, kad nabode drugog vola, svi čobani kite vunicom i časte hlebom: "Svaki čobanin metne svoga hleba pred vola. Svi su ga mazili i respektovali što je pobednik u bodenju".

Mali Lujo je svoje čobanstvo počeo čuvanjem pedeset goveda, među kojim je bilo šesnaest volova tegljača i osamnaest krava muzara. Seoski starešina – knez, držao je kod sebe carskog vola Rudonju. Jablan se samo s njim još nije bio ogledao u boju. A Lujo, želeći odavno da se Jablan ponese s Rudonjom, moljakao je kneza da mu ispuni želju. Njegovu molbu su podržavali, a borbu bakova priželjkivali stariji ljudi u selu. Kako je knez Rudonju dobio od austrijskih vlasti, smatrao je da ne bi bilo ni malo pametno dozvoliti da na carskog vola nasrne domaće marvinče. Ali, videći da se nije lako odupreti narodnoj želji, najposle je poslao na Carstvo molbu, odakle je odgovor glasio – "Neka se volovi pobodu". Za bojno polje određena je ravan kod kneževe kuće.

Noć uoči borbe bikova Lujo je proveo kod svog Jablana, hranio ga i maštao o ishodu borbe. Nožem mu je zašiljio rogove. Vodeći Jablana na megdan, pedljem je merio štap da bi video čiji će vo pobediti – seoski ili carski. Kad je borba počela i nastao prasak rogova, Lujo je drhtao i strepio.

Jablan je, prema Kočićevoj priči, prvi put štampanoj 1902. godine, bio u crno đetlast. Priča se zahuktava kada iz kućne kolibe "izlazi čobanče Lujo i njegov se Jablan bode sa carskim Rudonjom, državnim bikom plemenite pasmine, koji je držan u selu". A planinci, "obuzeti nacionalnim težnjama i nacionalnim idealima, naziru u svojoj proročanskoj vidovitosti borbu Davida i Golijata", orijašku borbu male, ali junačne Srbije i velike Austrije i ishod te borbe. Mali Lujo u doliganju nagrađuje ceo habzburški dvor. Nacionalisti u Bosni i tadašnjoj potištenoj Srbiji, doživeli su taj dvoboj kao blag melem na ranu, jer su znali "čemu se narod u korenu svome izvan granice Srbije nada i šta misli".

Pobednik Lujo, pobednik – narod, koriste se plodovima svoje najveće pobede, pobede Jablana nad Rudonjom.

Pisca i posetioca Zmijanja Milana Karanovića, Lujo 1933. vodi na Kočića glavicu, odakle se video i Prijedor. Penjući se, Lujo je pričao zgode iz svog i Petrovog čobanovanja. Karanović je zapazio da Lujo u razgovoru, kad god spomene pokojnog Petra, veli: "Grdna rano, pokojni Petar". Pokazao je Ponir gde se njegov Jablan bo sa carskim Rudonjom. Karanović je tada fotografisao Lujinu kuću i porodicu. Za Luju veli da je znao čitati i pisati i da je preko zime tridesetoricu naučio da čitaju i pišu, dodajući da je bio osiromašio i da pred kućom nije imao ništa živo. Ćerka mu se udala u susedno selo Dujakovce.

Kao i Karanoviću 1933, i književniku i piscu Gojku Banoviću 1947. godine, starac Lujo, iako je već bio prevalio sedamdesetu godinu, živo je pričao o svom Jablanu i njegovom obračunu sa carskim Rudonjom. Banovićevo: "Rikni, Jablane da se i do Beča čuje", pokrenule su Luju i naterale ga "na osmeh koji mu se pravo od srca otkida"

Vezani tekst: ZAPISI IZ ARHIVA: Lujo Kočić, junak Kočićeve priče Jablan (2): Odupri se, posrni, naprijed-natrag, Jablan uvijek pobijedi

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana