Propast NDH: Ante Pavelić je zgrozio čak i naciste

Okorjeli staljnisti i danas bez okolišanja tvrde da je Rusija pod Staljinom – jednim od najkrvavijih diktatora u istoriji, kojem na dušu ide smrt desetina miliona ljudi - od 1922. do 1941. za više od četrdeset puta povećala proizvodnju mašina.

Staljin je ruskog seljaka, kažu njegovi poštovaoci, koji je dotad orao volovima, postavio na traktor i tako, varvarskim metodama izvlačeći Rusiju iz varvarstva, omogućio otpor Hitleru.

Desni ekstremisti u Njemačkoj često se hvale kako je njihov Firer – odgovoran za najkrvavije zločine ikad, među kojima plansko istrebljenje Jevreja, holokaust - izgradio mrežu autoputeva, savladao ekonomsku krizu, izmislio Folksvagen Bubu.

Pristalice Dučea, čiji su fašisti vršili teror od Etiopije do Paga, ponosno govore da je njihov Musolini izgradio "autoput Sunca", veliki broj kapitalnih zgrada u Rimu, da u njegovo vrijeme, i jedino tada, italijanski vozovi nisu kasnili...

Poglavareve pristalice, međutim, koji svake godine u vrijeme božićnog posta uz misu zadušnicu obilježavaju njegovu smrt, ne mogu da nabroje ništa slično.

Iza Ante Pavelića nije ostalo ništa što bi civilizovan svijet mogao da prizna kao uspjeh. Ostali su rasni zakoni, konclogori, genocid, teror, pljačka, prodaja državne teritorije, izvlačenje velikog dijela naroda na Blajburg, savezništvo s Hitlerom: NDH se ne pamti uglavnom po tome, nego samo po tome, pa ipak kult poglavara, iako realpolitički marginalan, nije odumro.

Grupe sljedbenika povremeno mu, na istorijske datume, iskazuju privrženost, poštovanje i ljubav. Jednu jedinu pozitivnu posljedicu njegove vladavine – nehotično jačanje narodnooslobodilačke borbe – oni mu, međutim, iz logičnih razloga ne priznaju.

Nezavisna Država Hrvatska u osnovi je bila izraz poglavarevih političkih zamisli. One su bile jednostavne: fizička eliminacija Srba, Jevreja, Roma, komunista, pa i lijevih haesesovaca ili nekomunista koji su mu pružali otpor.

"Ili se pokloni, ili se ukloni", govorio je Mile Budak. Bila je to zemlja logora, prijekih sudova. Vješanja po kandelabrima. Bilans njegovog režima opisuje naslov jedne njegove knjige: "Strahote zabluda".

Već u samom začetku, Pavelićev režim je krenuo s terorom. U julu 1941. ustaše su streljale deset komunista iz logora Kerestinec. U znak odmazde zbog ubistva policijskog agenta Ljudevita Tiljka, Pavelić je streljao Božidara Adžiju, Ognjena Pricu, Otokara Keršovanija, Zvonimira Rihtmana i još šestoricu zarobljenika.

"Oni koji misle da će u hrvatskoj državi živjeti, a jevrejskom komunizmu i Moskvi služiti, moraju da znaju da će im glava pasti", poručio je Pavelić.

Ali, Pavelić je uspostavio i sistem masovnih egzekucija u kojima su stradali ljudi koji s politikom nisu imali nikakve veze. Njegovim stupanjem na vlast, ratna pozornica u Hrvatskoj – to de fakto znači i Bosni i Hercegovini – postaje poprište najkrvavijeg rata koji su ovi prostori ikada vidjeli...

U strahovito složenim odnosima, gdje su u prvom planu interesi Moskve, Rima i Berlina, sukob Zagreba i Beograda, komunista i antikomunista, poglavareva politika je množila mržnju. A Pavelić je sve do početka rata bio marginalni ekstremista, čija se popularnost nije mogla porediti s Mačekovom.

Desetog aprila 1941. – na dan kada je vojskovođa Slavko Kvaternik preko radija proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku - Pavelić se nalazio u Pistoji, gradiću u blizini Firence. U opširnom razgovoru, Benitu Musoliniju usmeno je obećao velike dijelove Dalmacije, ostrva, zalijeđe.

Zadovoljan razgovorom, Duče je oslobodio njegove ustaše, 300 momaka interniranih na ostrvu Lipari. Transportovao ih je u Toskanu, obukao u uniforme – nisu sve ni bile iste - i naredio povratak u Hrvatsku.

To je trebalo da bude njegov lični trijumf. Jedanaest godina nakon odlaska u emigraciju, trebalo je da se vrati u zemlju kao oslobodilac. Ali, Pavelić je strepio. Njemačka je, naime, uveliko pravila planove sa svojim favoritom, dr. Vladkom Mačekom.

Prvak HSS-a, kojeg je milionska masa pristalica zvala "Vođa", bio je prvi kandidat za šefa Nezavisne Države Hrvatske. Ali, harizmatični šef HSS-a istrajno je odbijao da prihvati taj zadatak. Tačno je procjenio da će Sile osovine izgubiti rat. Nije želio da se kompromituje.

Pavelić je znao da mu je Maček konkurencija. I dan kasnije, 11. aprila, Pavelić ponovo odlazi u audijenciju Musoliniju, koji se žarko interesuje za vjerodostojnost njegovih obećanja o ustupanju teritorije. Hrvatska je dugo bila predmet igara Sila osovine, Njemačke i Italije koje su - iako saveznice - imale različite, pa i suprotstavljene interese.

Nijemci su na Balkanu željeli da imaju samo mir kako bi mogli da ratuju u Rusiji. Italijani su, međutim, htjeli zemlju. Hrvatska je bila između čekića i nakovnja.

Pavelić je bio kao na iglama. U ruci je imao ono za šta se cio život borio - zvanično nezavisnu državu i vlast u njoj - ali po zastrašujuće visokoj, a kako se opravdano bojao, možda i neizdrživoj cijeni. Hoće li u Hrvatskoj biti primljen kao oslobodilac ili kao izdajnik?

Bilo je: sad ili nikad. Musolinija je, s druge strane, brinulo to što nije dobio pismenu garanciju da će Italija dobiti željene teritorije. Nakon dugog boravka u emigraciji, vođa ustaša je pristao jer je to bilo ostvarenje njegovog sna...

"Narod koji nije kadar podnijeti žrtvu", rekao je, "nije kadar ni živjeti!"

Ante Pavelić je – mnogi to ne znaju – Bosanac, a ne Hercegovac. Rođen je 14. jula 1889. godine u Bradini pored Konjica. Mjesto je oduvijek bilo većinski srpsko, ali Pavelićev otac, Ličanin iz Krivog Puta pored Senja, došao je tamo da radi na izgradnji pruge, pa se porodica doselila s njim.

To selo, smješteno u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, uglavnom je razoreno u posljednjem ratu. Pavelić je prva slova naučio u mektebu, islamskoj vjerskoj školi, a građansko obrazovanje – gimnaziju i fakultet – završio je u Travniku, Karlovcu i Senju.

Fakultet je završio u Zagrebu. Već 1918. godine oženio se Marijom Lovrinčević, famoznom "Marom" koja je navodno bila jevrejskog porijekla. Učlanio se u desničarsku Hrvatsku stranku prava, pa je postao i zastupnik u beogradskoj skupštini, gdje je prisustvovao atentatu na Stjepana Radića.

Pavelić je pod uticajem šestojanuarske dikature politički klizio sve desnije da bi, pritisnut i geopolitičkim razlozima, sklopio trajni savez s fašistima i nacistima, iz čega nije bilo izlaza.

Pavelićeva NDH donijela je rasne zakone, osnovala koncentracione logore u koje su smještani Jevreji, Srbi, Romi i Hrvati antikomunisti, a politika nasilja zgrozila je čak i pojedine Nijemce, kojima nikakva radikalizacija – dakle, jačanje komunističkog partizanskog pokreta – nije odgovarala, jer je slabila njihovu udarnu moć u Rusiji, u majci svih bitaka.

Dolazeći 15. aprila u Hrvatsku iz pravca Trsta s oko tri stotine ustaša smještenih u nekoliko kamiona, Pavelić je došao najprije u Karlovac a potom, pod okriljem noći, u Zagreb. Poglavar se, naime, bojao za sigurnost, ali je htio da spreči saznanje da je s njim iz Italije došlo samo par stotina ljudi.

Relativno slab, bez masovne unutrašnje podrške naroda – koji je podržavao Hrvatsku seljačku stranku – odmah po inauguraciji poslao je Musoliniju telegram kojim mu garantuje ostvarenje italijanskih teritorijalnih interesa s ove strane Jadrana.

To je značilo ustupanje Istre, Rijeke, niza sjevernodalmatinskih ostrva, dijela Ravnih kotara, Italiji. Ali, tako je učvrstio svoju vlast. Nakon početnog oduševljenja naroda samostalnošću, vrlo brzo postaje jasna cijena koju je Pavelić platio za nju.

Kako navodi Jozo Tomašević, hrvatski istoričar koji je veći dio života proveo u SAD, "državna teritorija podijeljena je demarkacijskom linijom na italijansku i njemačku okupacijsku zonu, Italija je anektirala oko pola Dalmacije kao Hrvatsko primorje i njegovo zaleđe, Hrvatska je pristala da demilitarizuje svoj dio jadranske obale i većinu svojih suverenih prava ustupila Italiji".

S druge strane, Pavelić je dobio pravo nad Bosnom i Hercegovinom, ali to se pokazalo danajskim darom. Pavelić je, naime, htio etnički čistu hrvatsku državu. S bosanskim muslimanima problem je "rješio" tako što ih je proglasio Hrvatima islamske vjere, ali u državi mu je ostalo i više od dva miliona Srba, 40.000 Jevreja i još više Roma.

Krajem aprila, NDH, po uzoru na Njemačku, usvaja rasne zakone. U avgustu, Jasenovac prima prve logoraše, a širom zemlje počinju pokolji - najveći Pavelićev zločin bio je logor Jasenovac.

U logorima su završavali i brojni Hrvati, ne nužno komunisti. Književnik Ilija Jakovljević, predratni HSS-ovac iz Mostara, kojem je Pavelić nudio čak i ulazak u Vladu, zarobljen je u Staroj Gradiški. Evo jedne epizode iz logorskog života, objavljene u njegovoj knjizi "Konclogor na Savi".

"Ipak se u logoru i radilo. Bilo je samica i u kuli. U jednu od tih samica došla je i žena s detetom i svojom majkom, tihom bakicom. Ustanovljeno je da je pokrštena Jevrejka. Pobjesneo zapovednik, pobjesneli njegovi saradnici i njegove saradnice. Svinjarija! Zadržala je porijeklo. Zapovjednik, naravno, nije kumovao jer se srećom za sve pravovremeno saznalo. Dijete je za par dana izneseno mrtvo, majka je dobila smrtonosnu injekciju, baka je od užasa poludjela. Smilovao joj se plemeniti Iljko i zaklao je. Ko je zaklao oca, takođe zarobljenika, nisam mogao da ustanovim. Otac je, istina, bio "rasno čist", Hrvat rimokatoličke vjeroispovesti, ali poznati komunista..."

Pavelićevo nasilje razbuktalo je ustanak i višestruko ojačalo partizanski pokret, kojem je takoreći na pokretnoj traci isporučivao dobrovoljce. Bez Pavelića i ustaša otvoreno je pitanje koliko bi ljudi prešlo u komuniste.

U Crnoj Gori partizanska nasilja, na primjer, jačala su četnički pokret. Nakon kapitulacije Italije 1943., na područja s kojih se povukla Italija ušli su Nijemci, pa je euforija splasnula. Postalo je izvjesno da će se Hrvatska naći ili na strani poraženih ili pod komunistima.

Rušenje Pavelića i savez s Englezima ministri Mladen Lorković i Ante Vokić smatrali su malom cijenom za prelazak u tabor pobjednika, ali za puč je bilo prekasno. Otkriven je, a akteri su ubijeni.

U maju 1945. Pavelić je uoči dolaska partizana pobjegao iz Zagreba, povukavaši za sobom veliku kolonu ljudi, u kojoj su bile ustaše, domobrani, civili. Nekoliko desetina hiljada ubijeno je u Austriji i Sloveniji. Bila je to tragedija kakvu hrvatski narod do tada nije vidio.

Sveštenik Krunoslav Draganović bio je glavni čovjek za evakuaciju. Vatikan je na njegovu molbu zatražio da se hrvatskim ratnim zarobljenicima i njihovim porodicama omogući siguran prelaz do novog odredišta u Argentinu s juga Italije.

Poslao je argentinskom diktatoru Huanu Peronu pismo s potpisom. On je tražio sedam hiljada viza za Hrvate. U pismu Peronu, Draganović kaže: "Neka vas Bog bezbroj puta blagoslovi za ovaj predivni gest".

U Argentini, Pavelić je počeo da radi kao građevinski preduzetnik, ali je nastavio da se bavi i politikom. Jugoslavija je 1951. godine od Perona zahtjevala Pavelićevo izručenje. Međutim, Peronova vlada odgovorila je da se osoba s tim imenom ne nalazi na njenoj teritoriji.

Jugoslaviji su bili potrebni dokazi da se on ipak krije u Argentini. Zbog toga su, navodno, sklopili tajni pakt s Milanom Stojadinovićem. Stojadinović je trebalo da radi protiv Pavelića, a ako uspije, jugoslovenske vlasti će poboljšati materijalne uslove njegovoj sestri u Beogradu, pustiti iz zatvora njegovog brata Dragomira Stojadinovića, osuđenog na 15 godina robije, i omogućiti mu slobodan odlazak iz Jugoslavije.

Stojadinović ga je pronašao, uspješno mu se približio, čak su 1954. Stojadinović i Pavelić postigli dogovor o mirnom razlazu Srba i Hrvata, što je Pavelića kompromitovalo kod dijela ustaške emigracije.

Organizacija atentata na njega potom je prepuštena tajnoj policiji. Desetog aprila 1957. godine, cijela hrvatska kolonija je slavila. Srpski emigrant i četnik Krivokapić je, kao i obično, bio obučen u civilno odjelo, dok je Jovović na glavi imao šešir i naočare bez stakla.

Pavelić je bio sumnjičav i oprezan, posumnjao je u svog prvog pratitelja. Jovović je ispalio pet metaka u Pavelićevom pravcu. Dva su pogodila Pavelića, jedan ga je pogodio u rame a drugi u nogu, nakon čega je odmah pao na zemlju.

Poslije pucnjave, Jovović je pobjegao u jednom, Krivokapić u drugom smjeru i sakrio se kod svojih prijatelja, očekujući reakciju argentinskih vlasti, koje su odmah intervenisale. Preživjeli Pavelić kasnije je prebačen u Španiju.

Prikupljajući građu za roman o Paveliću, novinar i pisac Pero Zlatar saznao je da su, ne znajući jedna za drugu, srpska i hrvatska UDBA odvojeno pripremale atentat na Pavelića. Takođe je i izraelska tajna služba MOSSAD planirala poglavarevu likvidaciju.

Na kraju je u Pavelića pet hitaca ispalio četnički emigrant crnogorskog porijekla Blagoje Jovović. On je sam isplanirao atentat i pritom čak tri puta promašio. Dva metka pogodila su metu. Pavelić je preminuo poslije dve godine od posljedica ranjavanja, rekao je Zlatar.

Njegova unuka Ivana Šeridan Pšeničnik ovako opisuje njegovu smrt:

"Atentat je izveden nakon mise i proslave 10. aprila 1957. Pavelić se vraćao kući kad je na njega pucano. Znam da je bilo nekog nerazumijevanja hoće li ga neko pratiti, ko će ga štititi i ostalo. Na njega je pucano s leđa, kad je izašao iz autobusa. Kad ga je pogodio prvi metak, nije uspio da reaguje. Koliko znam, i Pavelić je imao pištolj, ali nije pucao. Pogođen je s pet ili šest metaka, ali je uprkos teškim povredama uspio da dođe kući. Jedan metak pogodio ga je blizu srca, ali on nije bio opasan jer je prošao kroz tijelo. Najopasnji je bio metak koji ga je pogodio u kičmu i koji ga je paralizovao, a od tih povreda je i umro u Madridu dvije godine kasnije.."

Do danas nije razjašnjeno ko ga je ubio. Prema jednima, u pitanju je agent Udbe, prema drugima jedan crnogorski četnik. Pavelić se u Argentini družio s Milanom Stojadinovićem, srpskim emigrantom, bivšim predsjednikom jugoslovenske vlade.

Navodno su u bili dobri prijatelji, i slagali se u svemu osim linije duž koje treba podjeliti Bosnu. Kasnije se ispostavilo da je Stojadinović bio instruiran od jugoslovenske Udbe, a u zamjenu, služba mu je oslobodila brata koji je bio u zatvoru.

Danas je malo onih koji u Pavelićevom naslijeđu vide nešto pozitivno. Naprotiv.

"Zbog mnogih varvarskih dijela ustaškog režima, njegov uticaj na sliku o Hrvatima bio je izuzetno negativan", navodi Jozo Tomašević, čuveni američki istoriograf hrvatskog porijekla.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.