Najbogatiji čovjek svijeta je bio car zemlje za koju niste ni znali da je postojala
Mansa Musa, vladar Malijskog carstva, bio je toliko bogat da su Arapi u Kairu, Meki i Medini bili šokirani i oduševljeni kada je došao na hodočašće. Zlato je djelio šakom i kapom, i to u tolikoj mjeri da je oborio vrednost ovog metala da se tržište ni poslije 12 godina nije bilo potpuno oporavilo
Uobičajena predrasuda sa Afrikom ide otprilike ovako: prije dolaska Evropljana, posebno u 19. vijeku, crnci su živjeli u primitivnim zajednicama i plemenima, nisu poznavali koncept države i društva, nisu znali da im je zemlja prirodno bogata dok nisu došli bijelci da im to kažu, bili su nepismeni, neobrazovani, siromašni, i na svaki način inferiorni u odnosu na nove gospodare koji dolaze sa Starog kontinenta.
Interesantno, ništa od ovoga nije istina, a zvijezda naše današnje priče vjerovatno je najbolji dokaz u prilog toga. On, i zemlja kojom je vladao.
Musa, poznat i kao Kankan Musa, bio je "mansa", odnosno car, imperator, "kralj kraljeva" zapadnoafričkog Malijskog carstva od 1307. godine pa sve do svoje smrti koja se odigrala između 1332. i 1337. Musa je vladao ogromnom zemljom koja je zamijenila Gansko carstvo.
Vijekovima prije njega, kraljevstva i carstva sa ovog područja su proizvodila ogromne količine zlata, a lokacije rudnika su čuvali kao zmija noge; arapski i berberski trgovci, koji su i proširili islam na ovom podneblju, nikako nisu mogli da dokuče odakle Gancima toliko plemenitog metala koje je pokrenulo na stotine hiljada Afrikanaca i donijelo ogromno bogatstvo ovom narodu (kasnije se pokazalo da su glavni izvor bili rudnici Bambuka). Zanimljivo je kako je to kod njih tada funkcionisalo: vladari su zadržavali čisto jezgro metala dok su neobrađeno zlato prodavali obični ljudi.
Međutim, krajem 12. vijeka sa pojavom novootvorenih rudnika u Bureu dolazi do stvaranja novih trans-saharskih ruta koje zaobilaze Gance; zatim narod Soninke osvaja Ganu kao i Malinke, koji se potom oslobađa pod vođstvom Sundijata Keite i osniva muslimansko carstvo Malija. Uprkos islamskom karakteru države, oni nisu željeli da se proizvođači zlata konvertuju u islam jer je vađenje ove rude i njegova produkcija zavisila od vjerovanja i magijskih praksi prema kojima bi islam bio protivan. (I pored toga što su zlato i so bili osnovni trgovinski resursi, valuta je bila zasnovana na posebnim školjkama sa istočne obale Afrike; i to ne samo ovdje, već i vijekovima kasnije u Kongu).
Dosta ovog zlata je završilo u evropskim dukatima; afričko zlato je bilo toliko svjetski poznato da jedna španska mapa iz 1375. godine prikazuje cara Malija kako drži zlatni grumen.
Tako se vraćamo i do srži spektakularne priče koju želimo da vam ispričamo, zbog koje će se postidjeti svi današnji bogataši.
Mansa Musa je u 17. godini svoje vladavine krenuo na hodočašće u Meku, koje je ostalo zabilježeno od strane mnogih arapskih ljetopisaca, i o kome se i vjekovima kasnije pričalo. Bilo je to putovanje koje je probudilo svijet i otkrilo mu impresivno bogatstvo Malija. Kairo i Meka primili su carsku procesiju koja je bila toliko "blistava" da su mještani govorili da se "i afričko sunce postidjelo".
Na putu od svoje prijestonice na gornjem toku Nigera, preko Valate i Tuata do Kaira, mansu Musu je pratilo 60.000 ljudi, njegova lična svita od 12.000 robova obučenih u brokat i persijsku svilu od kojih je svaki nosio po dva kilograma zlata i barjaktari sa zlatnim kopljima. Sam car je jahao konja iza procesije od 500 robova koji su bili obučeni u zlatno ruho. Pored toga, vodio je sa sobom i 80 kamila natovarenih sa 136 kilograma zlata.
Njegova velikodušnost i pobožnost koju je pokazivao na ovom putovanju, kao i fina odjeća i uzorno ponašanje njegove ogromne pratnje, ostavilo je nevjerovatan utisak na Arape. Zlato je dijelio sirotinji na koju je usput nailazio, gradovima kroz je prolazio, pa je čak i ovaj plemeniti metal mijenjao za suvenire; svakog petka davao je novac je za gradnju nove džamije.
Arabljanski istoričar al-Umari, koji je posjetio Kairo 12 godina nakon Muse, otkrio je da jednomilionsko stanovništvo ove srednjevjekovne metropole i dalje pjeva pjesme o Musi, zbog njegove darežljivosti i široke ruke. Ta ruka je bila toliko široka, da su Musa i njegova svita preplavili tržište zlata u Kairu, Meki i Medini, i izazvali takav pad vrijednosti ovog dragocjenog metala da se tržište ni poslije više od deset godina nije u potpunosti oporavilo.
Kada je vidio šta je uradio, da bi nekako ispravio situaciju, pozajmio je u Kairu pod visokim kamatama svo zlato koje je mogao da ponese. Ovo je prvi i jedini slučaj da je jedan čovjek kontrolisao cijenu zlatu na Mediteranu.
Kući je poveo arabljanske učenjake, pravnike, astronome, matematičare i arhitekte, što mu je i bio jedan od ciljeva putovanja, i podigao brojne i veličanstvene džamije i medrese u svojoj zemlji koja je u njegovo vrijeme imala oko 400 gradova, sa deltom Nigera koja je bila gusto naseljena. Na gradnji njegove palate u prestonici Timbuktuu učestvovali su i neimari iz Andaluzije. Dok ta palata više ne postoji, medresa Sankore i džamija Đingureber su i danas dio poznatog univerziteta u ovom gradu.
Hodočašća zapadnoafričkih vladara Meki događala su se i prije i poslije Muse, ali nijedno nije ostavilo ovako trajan utisak. Tako je ostala priča o caru Musi, najbogatijem čovjeku svih vremena, za koga se danas vjeruje da je bio težak 400 milijardi savremenih dolara.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
