Kratko praško proljeće

Pantelija Matavulj
Kratko praško proljeće

Trupe država Varšavskog pakta - izuzev Rumunije - okupirale su Čehoslovačku poslije prelaska granice te zemlje pred ponoć 20. avgusta. Oko 200.000 vojnika zauzelo je sve važne tačke u zemlji, ugušivši "praško proljeće". Bio je to pokušaj reformi u okviru socijalističkog sistema koji je predvodio lider čehoslovačke Komunističke partije Aleksandar Dubček.

Tada se pojavio i princip "ograničenog suvereniteta" istočnoevropskih komunističkih zemalja.

"Praško proljeće" bilo je razdoblje političke liberalizacije u Čehoslovačkoj koje je počelo 5. januara 1968, a trajalo do 21. avgusta iste godine kada su članice Varšavskog pakta okupirale ovu zemlju.

Od sredine šezdesetih Česi i Slovaci su počeli da pokazuju sve veću odbojnost prema postojećem režimu. Ove promjene su se ispoljavale u raspoloženju reformističkih elemenata unutar same Komunističke partije koji su uspjeli da izaberu Aleksandra Dubčeka za lidera stranke. Dubčekove reforme političkih procesa, koje je on nazivao "socijalizmom s ljudskim licem" nisu predstavljale potpuno odbacivanje starog režima, kao što je to bio slučaj u Mađarskoj 1956. Dubčekove promjene imale su široku podršku društva, uključujući i radničku klasu.

Međutim, sovjetske vođe su ove reforme promatrale kao prijetnju njihovoj hegemoniji nad zemljama Istočnog bloka i smatrale ih ugrožavanjem bezbjednosti samog Sovjetskog Saveza. Čehoslovačka se nalazila u sredini odbrambene linije Varšavskog pakta i njen mogući prelazak na stranu neprijatelja bio je neprihvatljiv u vrijeme hladnog rata.

S druge strane, značajna manjina u vladajućoj stranci, naročito na višim upravljačkim nivoima, opirala se popuštanju čvrste ruke i aktivno je kovala zavjeru sa vođstvom Sovjetskog Saveza da bi zbacili reformiste. Ova grupa je sa strahom gledala kako su pozivi na višestranačke izbore i druge reforme odjekivali širom zemlje.

Sovjetska politika podržavanja prosovjetskih komunističkih režima u satelitskim zemljama, čak i vojnom silom ako je potrebno, postala je poznata kao Brežnjevljeva doktrina, nazvana tako po sovjetskom lideru Leonidu Brežnjevu, koji ju je prvi javno obznanio, iako je korišćena još od Staljinovih vremena. Ova doktrina ostala je na snazi sve dok nije zamijenjena Sinatrinom doktrinom u vrijeme Mihaila Gorbačova u osamdesetim godinama.

Sovjetsko rukovodstvo je prvo pokušalo da zaustavi ili ograniči promjene u Čehoslovačkoj serijom pregovora. Kada su im pokušaji propali, počinju da pripremaju vojnu alternativu.

Demokratske zemlje su samo verbalno osudile invaziju - realnost nuklearnog sukoba u vrijeme hladnog rata značila je da zapadne zemlje nisu u poziciji da izazovu sovjetsku vojnu silu u istočnoj Evropi.

Zanimljivo je da je lider Komunističke partije Rumunije Nikolae Čaušesku, oštar protivnik sovjetskog uticaja koji se svrstao na Dubčekovu stranu, održao javni govor u Bukureštu na sam dan invazije, osuđujući sovjetsku politiku oštrim riječima. Pošto se Rumunija nakratko našla na istoj strani barikade sa Titovom Jugoslavijom, ova alijansa je bila često prinudna (Čaušesku je već počeo da pokazuje protivljenje "socijalizmu s ljudskim likom").

To je, međutim, učvrstilo nezavisan rumunski glas u kasnijim godinama, naročito zbog toga što je Čaušesku ohrabrivao Rumune da uzmu oružje u ruke u slučaju slične agresije na njihovu zemlju. Sve to naišlo je na oduševljeni odgovor, a mnogo ljudi, među kojima i komunisti, iskazali su spremnost za uključenje u Patriotsku gardu.

Upad u Čehoslovačku izazvao je talas emigracije (procjenjuje se da je odmah emigriralo 70.000 ljudi, a ukupno 300.000 stanovnika, najviše visokokvalifikovanih ljudi). Zapadne zemlje dozvolile su ovim ljudima da ostanu bez ikakvih poteškoća.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana