Džoni je krenuo u rat, Aleksa se iz njega nije vratio

Miloš B. Jovanović, B92
Džoni je krenuo u rat, Aleksa se iz njega nije vratio

“Samo mrtvi su videli kraj rata” - Platon

Aleksa je svoje kosti ostavio još na Ceru devetstočetrnaeste, pogođen šrapnelom pošto je prethodno uništio austrougarsku haubicu “na 5 i 100”. Džoni je preživio strahovitu eksploziju u francuskom rovu, ali se kući vratio bez obe ruke i noge, očiju, nosa, ušiju i usta - nepomičan, gluvonijem i slijep.


Naravno, i da im se to nije dogodilo Džon i Aleksa ne bi mogli da se nađu pobjednicima na Jelisejskim poljima pojave, budući da su obojica plod mašte. “Džoni je krenuo u rat” 1939. godine, kada je američki pisac i holivudski scenarista Dalton Trambo objavio istoimeni roman, vjerovatno jedno od najoriginalnijh antiratnih knjiženih djela do danas.

Aleksa je simbol srpskog seljaka koji nije prezao da uzme pušku ili granatu u ruke kad god je to bilo potrebno, samo jedan od onih 60 odsto poginulih srpskih muškaraca u Prvom svjetskom ratu, artiljerac Kombinovane divizije iz sastava Druge armije, lik iz filma “Marš na Drinu” (1964.), Žike Mitrovića, nastalog po motivima pripovjetke “Proboj” iz 1926. godine, oficira i diplomate Radoja Jankovića.

I Džoni je, par godina kasnije, dobio svoju filmsku verziju, ali je u svjetskoj književnosti ostao upamćen po snazi svoje antiratne poruke, kao čovjek, ili ono što je od njega ostalo, koji uslijed teških posljedica rata koje trpi i pseudokomatskog stanja u kome je prinuđen da živi, ima ozbiljne psihološke traume i nije u stanju da razlikuje san od jave.

Veliki istorijski događaji, pogotovo oni koji utiču na sve sfere ljudskog života, što je svakako slučaj i sa Prvim svjetskim ratom kao najvećim sukobom u istoriji civilizacije do tada, oduvijek su inspirisali autore sa različitih strana linije fronta. Tako je i Veliki rat izrodio antologijska književna djela.

“Ova knjiga nije niti optužba niti ispovijest, a ponajmanje avantura, jer smrt nije avantura za one koji stoje licem u lice sa njom. Ovom knjigom ću jednostavno pokušati da prikažem jednu generaciju ljudi, koja i ako je uspjela da izbegne njegove granate, biva uništena ratom”, zapisaće 1929. na prvim stranicama svog romana “Na zapadu ništa novo” nemački književnik Erih Marija Remark.

Priča o mladom njemačkom vojniku Paulu Braumeru i danas se smatra jednim od najboljih književnih dijela sa ratnom tematikom. Ona se, umjesto čestih prikaza herojskih podviga na bojnom polju, na sasvim realan način bavi prikazom rata, krvi, stradanja, stalne pretnje od artiljerijske vatre, razmišljanjima vojnika u rovovima o besmislu svega, njihovom borbom za hranu i preživljavanje i štetom koju je rat nanio psihi mladog Braumera.

Zbog svega toga, Remarkovo delo je bilo često pogonsko “gorivo” nacističkih lomača na kojima su, poslije 1933. godine, spaljivane sve knjige koje su tada, prema toksičnim svijetonazorima spaljivača, bile smatrane suprotstavljenima njihovom viđenju “njemačkog duha”.

U sličnoj situaciji kao Braumer zatekao se i student pacifista Ferdinand Bardamu, protagonista kultnog dela francuske knjževnosti “Putovanje nakraj noći” Luja Ferdinanda Selina.

Baradamu neplanirano biva uvučen u rov francuske vojske, u kome se, osim protiv neprijatelja, bori sa shvatanjem smisla patriotizma, kao i samog rata i ubijanja. Jedini cilj mu postaje razmišljnje o načinu kako da se izvuče iz svega toga.

Ferdinadu, nakon ranjavanja, to i uspijeva, ali je on već tada psihički slomljen, pa se njegova priča, kao posljedica svega, nastvlja u izrazito pesimističkom i nihilističkom tonu.

Radnja romana poluautobiografskog karaktera samo jednim svojim dijelom prati dešavanja na ratištu. I to je, međutim, sasvim dovoljno da čitalac, kroz lik piščevog alter ega, shvati svu veličinu besmisla rata i ubijanja.

Da književnost ne mora uvijek da se bavi najgorom stranom rata pokazuje čuvena satirična priča od čijeg su glavnog lika Česi napravili nacionalnu maskotu.

“Doživljaji dobrog vojnika Švejka u svjetskom ratu”, nezavršeni roman Jaroslava Hašeka iz 1923. godine, kao potpuni antipod svim prethodno pomenutim literarnim junacima, za glavnog lika ima Jozefa Švejka, “običnog čovjeka” koji sa nevjerovatnim entuzijazmom i uzbuđenjem pristupa služenju svojoj državi u ratu. Zbog takvog ponašanja niko ne može da utvrdi da li je on lud ili namjerno sabotira ratne napore “K. und K.” mornahije.

Švejkove avanture, inače najprevođenije djelo češke književnosti, predstavljaju viješt satirični prikaz međuljudskih odnosa u ratnom okuženju, koji je naivnog junaka koji pravi budale od autoriteta oko sebe, vjerovatno učinio drugom najpozantijom stvari, poslije piva, koja dolazi iz Češke. Zbog žestokog parodiranja militarizma i dobri Švejk se tridesetih našao na nacističkoj lomači.

Razmišljanja i težnje svih ovih literarnih junaka, kako o Velikom tako i o ratu uopšte, možda je ponajbolje sažeo naslov prvog bestselera Ernesta Hemingveja - “Zbogom oružje”. I ovaj roman, zasnovan na ličnom iskustvu autora koji je tokom Prvog svjetskog rata služio na italijanskom frontu, kao i Hašekov, ratnu priču uglavnom seli u pozadinu fronta.

“Zbogom oružje” je ljubavna priča o odnosu Amerikanca na službi u italijanskoj vojsci Frederika Henrija i engleske bolničarke Ketrin Barkli, na čiju vezu utiču neposredne posljedice sukoba koji se odvija u blizini: ranjavanja, žutica, alkohol, pad ratnog morala i povlačenje, ubistvo svog saborca zbog odbijanja poslušnosti...

Ovo su samo neka od najpoznatijih djela svjetske književnosti čije tematski okvir predstavlja prvi ratni sukob globalnih razmjera koji se odvijao od ljeta 1914. od današnjeg datuma, prije tačno jednog vijeka, 1918. godine.

Kada je o srpskoj književnosti riječ, moglo bi se reći da je tematika Prvog svjetskog rata bila umjereno zastupljena u odnosu na ukupno stvaralaštvo. U svom tekstu “Prvi svetski rat u novijoj srpskoj književnosti” akademik Predrag Palavestra 1989. godine konstatuje da je “tema Prvog svetskog rata kod nas uglavnom neobrađena” i navodi podatak da je u periodu od 1921. do 1986. godine objavljen ukupno 21 roman.

Među njima kao najpoznatije ovdje možemo izdvojiti: “Dnevnik o Čarnojeviću” Miloša Crnjanskog, prvi put štampan 1920. godine, “Srpsku trilogiju” Stevana Jakovljevića, trotomno delo objavljivano između 1935. i 1937, “Dan šesti” Rastka Petrovića, napisan 1934. posthumno objavljen 1961. godine, tetralogiju “Vreme smrti” Dobrice Ćosića, izdatu u periodu od 1972. do 1979. godine i “Knjigu o Milutinu” Danka Popovića iz 1985. godine.

Lirski roman Crnjanskog kroz lik pripovijedača Petra Rajića priča priču u kojoj ne postoji jasan narativni tok, ni uzročno-posljedična veza između događaja. Petrovo razmišljanje o ratu slično je onome kod Remarkovog i Selinovog glavnog junaka, a on se od misli o strahotama i besmislu rata udaljava prisećajući se doživljaja iz djetinjstva.

Jakovljevićevu “Srpsku trilogiju” koji čine naslovi: “Devetsto četrnaesta”, “Pod Krstom” i “Kapija slobode”. Cjelokupno djelo predstavlja romansiranu istoriju Srbije u Prvom svjetskom ratu, ispričanu iz ugla običnog čovjeka koji je u njemu učestvovao. Roman odlukuje izuzetna autentičnost, budući da on predstavlja hroniku istinitih događaja, čiji su akteri stvarni ljudi sa imenom i prezimenom.

Kroz nastavak sage o porodici Katić, djelo Dobrice Ćosića pokriva četiri ratne epizode: period neposredno poslije Cerske bitke, zatim Kolubarsku bitku, događaje vezane za Valjevsku bolnicu, dok četvrti dio tetralogije za temu ima povlačenju srpske vojske preko Albanije.

Turbulentni događaji ostavljaju ožiljke na glavnim akterima ove sage, dok ratne strahote i posljedična kršenja normi podstiču unutrašnje sukobe koji se u njima odvijaju.

Činjenica da je većina, od prethodno pomenutog broja, djela posvećenih Prvom nastala u periodu prije Drugog svjetskog rata može se tumačiti u ideološkom ključu dominantnog narativa jugoslovenske kulture u periodu od 1945. do osamdesetih godina prošloga vijeka.

Objavljena 1985. godine, “Knjiga o Milutinu” predstavlja ispovijest srpskog seljaka i nekadašnjeg vojnika imaginarnom sagovorniku, u kojoj se Milutin, iz zatvora u kome se našao poslije Drugog svjetskog rata, priča istoriju srpskog naroda kroz Balkanske, Prvi i Drugi svjetski rat i tragičnu sudbinu svoje porodice. Knjiga, štampana u velikom broju izdanja, bila je predmet kontroverzi, budući da je po izdavanju bila proglašena za nacionalističko štivo, a kasnije kritikovana kao djelo koje je dosta utcalo na dominantnu percepciju novije srpske istorije.

Roman “Veliki rat” doneo je piscu Aleksandru Gatalici Ninovu nagradu za 2012. godinu. Gatalica, koji se posvetio ozbiljnom istaživačkom radu prikupljajući građu prije nego je počeo da piše roman, tada je izjavio da poslije “Knjige o Milutinu” u savremenoj srpskoj nije našao ni jedan novi roman o Prvom svjetskom ratu.

“Veliki rat” je epski roman koji prati sudbine više od sedamdeset junaka, na svim zaraćenim stranama, od generala, vojnika i špijuna, preko operskih pjevače do običnih ljudi, stvarajući tako upečatljivu priču koja prikazuje slom nade ljudi u srećniju budućnost čovječanstva.

Govoreći na temu Prvog svjetskog rata u književnosti, Gatalica je na nedavno završenom Sajmu knjiga u Beogradu rekao da je njegov roman ušao u “prazan prostor pisanja o toj temi”.

A taj prstor nedavno je dopunio i Slobodan Vladušić romanom “Veliki juriš”, u čijem središtu je priča o poručniku srpske vojske Milošu Vojnoviću, koja se odvija na Krfu 1916. godine, u vremenu pred sudbonosne bitke na Solunskom frontu.

“Rat skida društvene maske koje ljudi svakodnevno stavljaju na svoje lice, razotkriva druge ljude nama i nas drugim ljudima”, rekao je Vladušić na Sajmu knjiga.

Tu dolazimo do one Platonove sa početka. “Samo su mrtvi vidjeli kraj rata”. Preživjelima bez “društvenih maski”, ali mnogo više onima što će doći poslije njih, ostaju književna djela da iz njih pokušaju nešto da spoznaju i nauče.

A koliko će u tome uspijeti...

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana