Banjaluka za vrijeme austrougarske vladavine

Ove promjene su tekle istovremeno sa jačanjem kapitalističkih odnosa. U ekonomskom smislu, značajnu ulogu su imali samostan trapista "Marija Zvijezda" i mnogi strani doseljenici. Prvih godina okupacije, osnovan je u kotaru Banjaluka izvjestan broj stranih kolonija seljaka iz Njemačke, Holandije, Austrougarske i drugih zemalja. Sve je ovo uticalo na demografski rast Banjaluke - 1879. godine 9.560 stanovnika; 1885. godine 11.357 stanovnika; 1895. godine 13.560 stanovnika i 1910. godine 14.800 stanovnika.

U odnosu na druga mjesta u BiH, Banjaluka je od ranije bila povezana željezničkom relacijom do Dobrljina kod Bosanskog Novog (Novog Grada). Cestovni i putni saobraćaj je bio dosta slab, jedino je put od Banjaluke do Bosanske Gradiške bio nešto bolji. Put do Jajca više je odgovarao za tovarne konje.

Zbog naglog uspona kapitalizma, zanatstvo i esnafska organizacija Banjaluke doživjeli su krah. Naročito je bio opao kožarski zanat. U nešto povoljnijem položaju bili su građevinari.

Austrougarska okupacija donijela je Banjaluci promjene i u trgovini. Ona je znatno uznapredovala. Napretku trgovine doprinosila je bogata okolina i blizina rijeke Save od Gradiške u kojoj je bilo pristaništa. Okolni kadiluci su se snabdijevali evropskom manufakturom i kolonijalnom robom u Banjaluci, a u Sarajevo se išlo jedino radi kupovine industrijske robe iz Carigrada i Rumelije. U Banjaluci se održavao najpoznatiji godišnji sajam u BiH na pravoslavne Duhove. Gotovo svi trgovci-Banjalučani su bili porijeklom iz Trebinja i sačinjavali su koloniju Trebinjaca. Najuspjeliji period u otvaranju trgovačkih radnji bio je između 1884. i 1897. godine, kada je grad dobio znatan broj najraznovrsnijih prodavnica. Na početku austrougarske uprave, trgovine su se dijelile na trgovačke i kramarske dućane. Najviše od trgovine i učestalih bankrota i stečaja domaćih trgovaca je profitirao Jevrejin Isak Poljokan Kućo.

Industrija je bila veoma slabo, skoro nikako, razvijena na početku nove uprave. Počelo se sa razvijanjem iskorišćavanja poljoprivrednih kultura i prirodnih bogatstava – šuma i ruda.

Zemaljski erar je 1888. godine otvorio Fabriku duvana, u njoj su cigarete izrađivane isključivo ručno: "Bosna", "Hum", "Hercegovina" i "Ljubuški"; od direktora Fabrike pominju se Prohaska, Harasimović, Hilčar. Što se tiče prerađivačke industrije, značajno mjesto je zauzimala drvna industrija zahvaljujući prirodnim bogatstvima. Od ekstraktivne industrije, u Banjaluci se još 70-ih godina XIX vijeka radilo na osnivanju zadruge za iskorišćavanje bosanskog rudnog bogatstva; godine 1881. osnovano je rudarsko društvo "Bosna".

Među prvim bankarskim institucijama 1894. godine je osnovana Prva banjalučka štedionica d.d. Među Banjalučanima su osnivači i glavni dioničari bili Ragib-beg Džinić i Lazar Milić, a od doseljenika Oto Lešner i Robert Bramer. Drugi novčani zavod osnovala je Privilegovana zemaljska banka za BiH u Sarajevu 1899. kao ispostavu koja je 1903. godine pretvorena u filijalu. Nacionalne novčane zavode osnivali su Srbi i muslimani. Decembra 1904. godine osnovan je Trgovački kreditni zavod. Banka za trgovinu i obrt d.d. osnovana je 1911. godine. Iste godine osnovana je i Austrougarska banka, filijala Banjaluka.

Okupacija je zatekla Srpsku osnovnu školu za mušku i žensku djecu osnovanu 1832. godine i žensku osnovnu školu bijelih nona (Zavod sv. Vinka Paulskog) osnovanu 1872. godine. Muslimani su imali mektebe u kojima se učilo čitanje i pisanje arapskog pisma. Austrougarske vlasti su već 1879. godine pristupile otvaranju "pučkih" škola. Muslimani su pred okupaciju imali 32 džamije, šest sibijan mekteba i dvije medrese. Austrougari nisu zatekli nijednu pravoslavnu crkvu u Banjaluci; godine 1876. za vrijeme ustanka uništene su i Pelagićeva ćelija i Rebrovačka crkva (prvu je uništio sin Alije Bojića, Ibrahim, a drugu izvjesni Ibrahim Ćorčaušević). Postepeno je zaživljavala Srpsko-pravoslavna osnovna škola, uz mnogo smetnji koje su činile austrougarske vlasti. Rimokatolici Banjaluke su imali nekoliko vjerskih i prosvjetnih zavoda – trapisti, Sestre dragocjene krvi, Milosrdne sestre, franjevci. Jevreji su u Banjaluku počeli dolaziti u XIX vijeku, a prvu sefardsku zajednicu osnovali su 1848. godine. Najpoznatije jevrejske banjalučke porodice toga vremena bile su: Baruh, Papo, Levi, Salom i druge. Protestanti su počeli dolaziti poslije okupacije, a broj im se povećavao sa doseljenicima na Lijevče polje. Prvo evangelističko bogosluženje u Banjaluci održano je 1884. godine u jednom hotelu uz prisustvo 25 protestanata i tri rimokatolika. Banjalučka protestantska opština 1910. godine je imala osam filijala, a u Banjaluci je osnovala osnovnu školu. Od viših škola, 1885. godine osnovana je Trgovačka škola, a desetak godina kasnije i Državna velika realka.

Zbog nezadovoljstva okupacionim vlastima, postepeno se javljala hajdučija, zbog koje je 24. novembra 1878. osnovana žandarmerija. Što se tiče političkog života, njegovo jačanje i političko organizovanje nastaje početkom XX vijeka, kada je na scenu stupila mlada inteligencija. Tada na scenu stupaju "Prosvjeta", "Gajret", "Napredak". U Banjaluci je prvi list pod nazivom "Naš život" pokrenuo Kosta Majkić 1906. godine. U periodu poslije 1906. godine, dolazi do stvaranja "narodnih organizacija" Srba, muslimana i Hrvata. Uporedo sa političkim organizovanjem građana, dolazi i do organizovanja radništva. Opozicioni politički život Banjaluke posebno je aktiviran poslije proglasa aneksije BiH, Balkanskog rata i u vremenu poslije osnivanja Bosanskog sabora 1910. godine. Političkom životu grada na Vrbasu posebno je uticalo osnivanje velikog broja udruženja sva tri nacionalna predznaka (Učiteljsko društvo "Krajina", Muslimanska čitaonica (kiraethana), Hrvatsko pjevačko društvo "Nada", Srpsko pjevačko društvo "Jedinstvo", Banjalučki klub biciklista "Adler" ("Orao"), Sekcija zemaljskog pčelarskog društva, Udruženje srpske trgovačke omladine, Okružni odbor Hrvatske narodne zajednice, Srpska čitaonica, Katoličko dobrotvorno gospojinsko društvo, Dobrotvorna zadruga pravoslavnih Srpkinja banjalučkih, Podružnica hrvatskog društva "Napredak", Pododbor društva "Prosvjeta", Hrvatsko zanatlijsko obrtničko društvo, Srpsko zanatlijsko udruženje, Podružnica saveza krojačkih radnika u BiH, Podružnica saveza kožarsko-prerađivačkih radnika u BiH, Podružnica saveza građevinskih radnika u BiH, Podružnica saveza drvodeljskih radnika u BiH, Podružnica saveza tvorničkih i nadničarskih nekvalifikovanih radnika, Hrvatski sokol, Srpski soko, Lawn-tennis-klub, Muslimansko dobrotvorno društvo za islamsku sirotinju grada Banjaluke, Klub muslimanske omladine, Šlarafija, Hrvatska katolička udruga, Hrvatsko radničko društvo, Činovničko udruženje, Podružnica trgovinskih namještenika, Vojničko-znanstveno društvo, Podružnica udruženja Nijemaca u BiH i Židovsko društvo "Kadimah").

Vrijeme pred Prvi svjetski rat posebno je burno obilježio politički život Banjaluke, istovremeno i BiH. Došlo je vrijeme progona, ubijanja, deportacija, veleizdajničkih procesa... Taj vrtlog je prekinut Danom ujedinjenja 1. decembra 1918. godine i stvaranjem prve zajedničke jugoslovenske države.

Goran Đuran

(Autor je arhivista-istraživač u Arhivu RS)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.