Sreto Tanasić za Glas Srpske: Odumiranjem srpskog jezika postaćemo robovi

Rekao je to u intervjuu za "Glas Srpske" naučni savjetnik i direktor Instituta za srpski jezik SANU u Beogradu Sreto Tanasić.

* GLAS: Gdje je danas srpski jezik? Koliko je ugrožen u vremenu savremenih tehnologija i razvoja interneta?

TANASIĆ: Srpski jezik nema zavidan položaj, nevjerovatno, ni na srpskom nacionalnom prostoru. U svakom vremenskom razdoblju u životu jezika, pa i srpskog, ima pojava i promjena u svijetu koje mogu da utiču nepovoljno na funkcionisanje i razvoj jezika. Osnovna funkcija jezika je komunikativna, on povezuje nacionalnu zajednicu u svim vidovima njenog života. Iz toga proističu druge funkcije, a jedna od važnih je očuvanje jedinstvenog duhovnog i kulturnog prostora, bez čega nema ni opstanka nacionalne zajednice. Jezik se razvija u skladu s razvojem društva, pa ima i unutrašnje potencijale da prihvati i razvoj novih tehnologija, i - danas - interneta. Ako se novine odražavaju na jezik na prirodan način, nema problema ni straha za opstanak jezika. Ako se unose nekontrolisano, mogu da nastaju i nastaju nepovoljne posljedice.

* GLAS: Koliko anglicizmi, germanizmi i riječi iz drugih jezika, umjesto izvornih srpskih riječi, uništavaju jezik?

TANASIĆ: Neće biti ništa novo kad kažem, a moram kazati radi podsjećanja svih - da strane, veće civilizacije prirodno teže da se šire, posebno na manje civilizacije i kulture. Strane riječi, a danas su to pretežno anglicizmi, ponavljam, ne moraju same po sebi predstavljati opasnost i zlo za srpski jezik. Pitanje je mjere s kojom se one usvajaju u našem jeziku, na jednoj strani, i načina na koji se usvajaju, na drugoj strani. A, nažalost, ni sa jednim ni sa drugim ne možemo biti zadovoljni. Vidimo na primjeru naziva za pribor uz računar - miš - koji smo počeli upotrebljavati po ugledu na druge, kako se postojeće riječi mogu dobro koristiti i za označavanje pojmova, eto iz oblasti modernih tehnologija. Zašto moramo preuzimati sve sa strane? Ipak, strane riječi se uvode u srpski jezik "na divlje", bez gramatičkog "upodobljavanja" zakonima srpskog jezika. U tome je nevolja i opasnost. Danas svako unosi strane riječi kako čuje i kako zna, a najčešće ne zna kako treba. To govori da naši ljudi ne poznaju srpski jezik i nemaju svijest o potrebi poznavanja srpskog jezika, pa se ne mogu ni zapitati: a kako bi trebalo da ta riječ zvuči u srpskom jeziku.

* GLAS: Strane riječi upotrebljava mlađa generacija. Kuda to vodi i kakve posljedice ostavlja?

TANASIĆ: Da, ali mlada generacija ne uvozi moderne tehnike, da na telefonu ima srpsku azbuku, da se prospekti za uvezenu robu pišu na pravilnom srpskom jeziku i ćirilicom. Mlada generacija nam ne "prepričava" znanja i čuda sa zapada. Ne osmišljava i nije ni pozvana, jer još nije stekla kompetencije, obrazovanje, u kojem svega ima više nego srpskog jezika, književnosti, istorije. Kako će onda imati svijest o potrebi učenja i razvijanja svoga, srpskog jezika. Ako to mladi ne ponesu iz kuće i iz škole, ne može se ni očekivati da imaju svijest o značaju čuvanja svoga nacionalnog jezika. Ako se ovako produži, srpski jezik će postajati zapušteniji, padaće njegov ugled. Ono što narodu udahnjuje je njegov jezik, a tu su nacionalni i kulturni identitet, s propadanjem srpskog jezika će slabiti i povlačiti se pred drugim i drugačijim kulturnim uticajima, a to znači da će Srbi sve više gubiti nacionalni identitet, postajati neka neformirana masa koja se da oblikovati prema potrebi nekoga sa strane, biće usmjeravani da sami uništavaju svako duhovno, kulturno i materijalno dobro koje ima atribut srpski.

* GLAS: Šta se može uraditi da se ta pojava zaustavi ili smanji u određenoj mjeri?

TANASIĆ: Može se i mora činiti mnogo i stalno. Eto, da počnemo od naučne zajednice. Na njoj je velika odgovornost. Naučnici moraju u svakom momentu biti stručni servis države kad je posrijedi briga o srpskom jeziku. I to nije posao jedne godine, sezone, mandata vlade. To je promišljena, organizovana stalna briga o osmišljavanju, dograđivanju i vođenju jezičke politike. Možda nauka ne daje dovoljno, ali ono što čini nema dovoljno odjeka ni podrške.

* GLAS: Da li sa odumiranjem jezika odumire nacija?

TANASIĆ: Možda bi bolje bilo upitati se: da li sa odumiranjem nacije i kulture odumire i jezik? Jedinstven nacionalni jezički i kulturni prostor čuvaju naciju. To su naši stari znali, srpski intelektualci prije 100 godina. Tako nam srpski pjesnik s primorja Marko Car piše 1910. godine u "Bosanskoj vili", upozorava da je srpski jezik najznačajnije sredstvo u očuvanju nacije. I oni su na tome radili, ne uvijek u povoljnim uslovima, kada je austrougarski kundak pronosio demokratiju. Pa su i robijali zbog zalaganja za očuvanje srpskog nacionalnog bića. Jesmo li danas dostojni svojih predaka ili nas je "zahvatila zapadnjačka rijeka", kako reče pisac pjesme "Na Gazimestanu", ako je se i sjećamo, ili je svjesno zaboravljamo. A svaki gubitak na kulturnom planu znači korak bliže ropstvu ili nestajanju.

* GLAS: Koliko srpski jezik vapi za čuvanjem i pažnjom?

TANASIĆ: Danas ima mnogo primjera o nebrizi kad je riječ o srpskom jeziku. U to se možemo uvjeriti na koju god stranu pogledamo: ako prošetamo glavnim ulicama Banjaluke ili Bijeljine, Beograda ili Niša, vidjećemo neuređenu baštu od svakakvih natpisa na firmama i svakim drugim vratima, samo srpskog jezika i ćirilice tu ima nepodnošljivo malo. Ako pogledamo novine i knjige koji se danas štampaju: i jezik u njima i pismo - opet slično. Zašto?

* GLAS: Da li je među Srbima dovoljno razvijena svijest da je briga o srpskom jeziku i pismu stalna?

TANASIĆ: Srbi, nažalost, nemaju razvijenu svijest o značaju čuvanja nacionalnog jezika i pisma, nemaju svijest o potrebi čuvanja svog identiteta, u čijoj osnovi je, ponavljam, srpski jezik i njegovo pismo ćirilica. Nije to samo pomodarstvo, ima nešto dublje tu. Kao da u posljednje vrijeme počinjemo da odbacujemo sve što nosi nacionalni predznak. Poslije ratnih stradanja i gubitaka, narodi se obično intenzivnije obnavljaju, pa jača i nacionalni duh. Srbi poslije ovih ratova s kraja dvadesetog vijeka idu u suprotnom smjeru - nastavljaju destrukciju koja im je kroz ratne godine nametnuta. To se, nažalost, može vidjeti i na primjeru (ne!)brige o srpskom jeziku i pismu. A, eto, jedan Petar Handke je naučio ćirilicu.

* GLAS: Da li ste zadovoljni stanjem srpske jezičke kulture u Srpskoj i statusom srpskog jezika i ćirilice?

TANASIĆ: Jasno je da ja, kao i svako drugi ko se zagleda u našu jezičku situaciju, ne mogu biti zadovoljan stanjem srpske jezičke kulture, koje je nužno određeno statusom srpskog jezika, u Srpskoj i u Srbiji. Tu dolazi i srpsko pismo - ćirilica. I bez ovog pridjeva tradicionalno. Jer srpsko pismo je ćirilica, latinica mu je pridodata kroz dvadeseti vijek, a onda planski nametana na štetu ćirilice, pa smo poslije 100 godina dobili situaciju da je ćirilica nepodnošljivo potisnuta, pa nam se još pojašnjava da je to normalno, čak poželjno. Samo nama Srbima, dok svi drugi evropski narodi, veliki i mali, čuvaju i njeguju svoj jezik i pismo. Ali nije problem u njima koji nam to sugerišu, nego u nama - što to prihvatamo.

* GLAS: Koja je vaša poruka i srpskom jeziku i onima koji se njime služe?

TANASIĆ: Srpski jezik nama poručuje. Moramo da pročujemo. Nikuda nećemo stići odričući se sebe. Nije nam ni opravdanje ni utjeha što to činimo i nesvjesno. Briga i odgovornost je svih onih kojim je srpski jezik maternji jezik da se prema njemu odnose odgovorno. Samoporicanje i samodestrukcija ne mogu nam donijeti ništa dobro, nećemo zbog toga biti nagrađeni; ko sebe ne cijeni nikad neće biti cijenjen ni od drugih - time samo podstiče veće propadanje. Vrijeme je da se, uklapajući se u savremeno doba, probudimo, da počnemo voditi brigu o sebi, o svojim vrijednostima i nacionalnim interesima. Naša je obaveza da vraćamo svijest o značaju nacionalne kulture i jezika.

Korijeni

* GLAS: Koliko, uslovno rečeno, srpski jezik ima još vremena da se vrati svojim korijenima, da bi imao budućnost?

TANASIĆ: Srpski jezik je jezik sa svojom istorijom, na njemu je stvorena kultura. Ima duboke korijene, napaja se iz dubine srpskih vijekova. Ne mogu njega zbrisati neprilike koje traju nekoliko decenija. Konkretno - srpski jezik je imao cio vijek nepovoljnih uticaja. Ipak je ostao. Ovo sve što smo pominjali kao loše u današnjem trenutku, mislim posebno na uticaje iz drugih jezika, ne može ga bitnije poljuljati, a kamoli pomjeriti u temelju, u korijenu. Veću opasnost predstavlja naša nebriga, nepostojanje svijesti i odgovornosti; njoj nikako da uhvatimo mjeru i da je zamijenimo zdravijim odnosom prema nacionalnom jeziku i identitetu. Na kraju krajeva, imamo u istoriji slučajeva da su narodi izumrli a ostao jezik, makar i okamenjen.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.