Ranko Risojević: Treba nam zakon o kulturi

Treba nam zakon o kulturi na nivou RS. Nijedan umjetnik kod nas nema penziju po ugledu, recimo, na Srbiju. S druge strane neki sportisti imaju. Odakle ta razlika? Nijedan umjetnik nije proglašen slobodnim, jer mi nemamo takve odrednice.

Rekao je ovo u intervjuu za "Glas Srpske" književnik Ranko Risojević, član Senata Republike Srpske i dobitnik brojnih književnih nagrada kao što su "Branko Ćopić", "Laza Kostić", "Pečat varoši sremoskokarlovačke", "Skender Kulenović" i "Kočićeva nagrada".

* GLAS: Žiri iz FBiH, u čijem sastavu su Enver Kazaz, Mile Stojić i Muhamed Dželilović, kolegama iz RS zamjera da su svojim izborom autora za deset romana moderne književnosti iz BiH, koji bi trebalo da budu objavljeni u okviru edicije "Sto slovenskih romana", kapitalnog projekta Foruma slovenskih kultura, da su predložili pisce "koji ne odgovaraju bosanskom duhu". Šta Vi kažete na takav potez i može li kriterijum biti da pisac mora da odgovara duhu nekog naroda ili države? 

RISOJEVIĆ: Nisam do kraja upoznat sa svim procedurama u vezi sa ovim izborom tako da ne mogu kvalifikovano o tome da govorim. Istovremeno, kao pisac čiji je roman uzet u obzir i "nije sporan", mogu samo da žalim što se i u književnosti, odnosno umjetnosti, djela posmatraju suprotno onoj latinskoj "ne ko, nego šta". Slično je bilo prošle godine u Francuskoj, kod obilježavanja godišnjice velikog pisca Selina. On je bio pronacistički opredijeljen u Drugom svjetskom ratu, antisemita, tako da su jedni bili za proslavu, drugi nisu, ali niko nije osporavao njegovu genijalnost. Kod nas se, takođe,  u slikarstvu forsiraju ona djela "koja kritički govore o proteklom ratu", što je, po mom mišljenju porazno za sve one mlade umjetnike koji na slikarstvo gledaju prvenstveno kao slikarstvo. Dakle, kritičarima i profesorima ostavljam da urade svoj dio posla kada je u pitanju predstavljanje književnosti BiH u svijetu, ali i ovdje, kod nas, za po kući, kako se to kolokvijalno kaže. Bez uspostavljanja vrednosnih kriterijuma društvo pluta kao brod ludaka čak i po mrtvaji, kamoli po olujama.   

* GLAS: I ranije ste upozorili da već godinama imamo lažno predstavljanje BiH u kojem uopšte nema kritičara, pjesnika ili prozaista iz RS, jer selektori bh. produkcije ignorišu sve što se napiše u RS?

RISOJEVIĆ: Slično sam govorio i prije rata, boreći se protiv sindroma reprezentativnog grada koji uništi sve što nije on. To je preuzeto od Francuza, koji su tako dotukli svoju regionalnu književnost. Slično je bilo 1918. kada je sve pohrlilo u Beograd, potom poslije 1971. u Sarajevo, itd. Sada je

to višestruko gore. Mi u RS imamo odlične pjesnike i solidne prozaiste koji imaju problem u komšiluku, koji ih često ne vidi kao svoje iako se zariču da su oni za "cjelovitu BiH" ili za srpsku književnost u Beogradu. Tako smo mi ovdje često sami i neshvaćeni, što otežava afirmaciju mladih i oni bježe uglavnom u Srbiju. Posljednji je slučaj sa Radomirom Mitrićem, izuzetnim talentom. Govorio sam o tom odnosu često, posljednji put vezano za jezik u Tršiću. S jedne strane bosnizacija, u kojoj je ustanovljen novi jezik, nova književnost, po modelu Muhameda Filipovića. To je za Srbe neprihvatljivo i oni odriču pravo tzv. ekskluzivnim Bošnjacima da oni diktiraju uslove pod kojima će biti predstavljeni srpski pisci u svijetu kao zavičajni u BiH. Slično je i sa hrvatskim književnicima o čemu je najbolje pisao Željko Ivanković. Hoću još jednom da istaknem poezija u RS je danas najbolja u BiH. S druge, beogradizacija srpskog kulturnog prostora. Za takav pristup karakteristično je ono staro: Što se s Avale ne vidi nije srpsko.

* GLAS: Posebno ste bili revoltirani selekcijom za nagradu "Meša Selimović" a akademik Tvrtko Kulenović je neuzimanje u obzir, ne samo književnika iz RS nego i drugih gradova u regionu, opravdao nedovoljnom zainteresovanošću izdavača i pisaca za nagradu. Da li je to tačno? 

RISOJEVIĆ: Nije u pitanju nezainteresovanost nego negiranje kvalitetnih djela u RS. Istovremeno se djela sarajevskih pisaca predstavljaju kao evropska. Nažalost i evropska kritička javnost je "nasjela na tu podvalu" kao što su dojučerašnji slavisti prihvatili preko noći bosanski jezik kao nasljednika ukinutog srpskohrvatskog jezika. Nije u pitanju stav Srba prema BiH i njenim atributima državnosti i slično, nego negiranje umjetničkih vrijednosti i odsustvo jezičke i književne evropske nauke. Na ta je pitanja odgovorila i Snježana Kordić svojom izvrsnom knjigom. Ako praviš antologiju ili izbor najboljeg onda ne možeš reći da nešto nisi znao ni vidio, jer ti je jedina dužnost da to znaš i vidiš.

* GLAS: Kako vidite stanje u kulturi ovdje? Koliko su republičke i lokalne vlasti spremne da podrže kulturne institucije, projekte, pojedince?  

RISOJEVIĆ: Sada sam u penziji, prvi put istinski uživam u statusu pisca. Institucionalne probleme prepustio sam mlađima, od njih očekujem da odgovore na svoj način na postavljena pitanja. Ja sam to pokušavao četrdeset godina i rezignirano digao ruke od svega toga. Neka to bude moj odgovor. Ili još bolje, nova djela su najbolji odgovor.

* GLAS: Ima li RS državne umjetnike, pisce, režisere?

RISOJEVIĆ: Mislim da nema. I dobro je što nema. Dobro bi bilo da se naši umjetnici osjećaju sposobnim da stvaraju u svim uslovima, bili oni dobri ili loši, s favorizovanjem onih ili ovih. Toga je uvijek bilo i biće, jer je takav život. Volio bih da se država i njena administracija miješaju u kulturu onoliko koliko je to neophodno, kao, na primjer, u Sloveniji. Tamo je zaista sve uređeno onako kako to zahtijeva jedna mala evropska zemlja koja želi da zaštiti svoj jezik, svoju umjetnost, književnost prvenstveno. Dotira se ono što treba da se dotira, prevodi se mnogo, iako njihova književnost nije mnogo iznad naše. Naprosto, to je uređena zemlja u svakom pogledu.

* GLAS: Da li se slažete sa ocjenama da RS ima veliki broj festivala, a mali broj umjetnika?

RISOJEVIĆ: Festivali su potrebni, jer na dva načina djeluju pozitivno. Prvo, podsticajni su ako svojim kvalitetom pomažu našim umjetnicima da se orijentišu i usmjere prema boljem. S druge strane, zadovoljavaju potrebe kulturnih "konzumenata" za onim djelima koja ne bi bez festivala vidjeli. Pri tome treba imati u vidu da smo mi mala zemlja, s malim budžetom, i ne treba nam grandomanija. Budimo skromni i selektivni, to je jedini mogući kriterijum. Festival nije mjesto gdje će se neko pokazati, nego mjesto gdje će nešto pokazati ili vidjeti. Dobar primjer je ovogodišnji Festival pozorišta za djecu u Banjaluci gdje smo vidjeli nekoliko velikih predstava.

* GLAS: Da li je izlaz u usvajanju svojevrsne kulturne strategije. Član ste Senata RS, kao i drugi brojni srpski stvaraoci. Da li ste ikada razgovarali o tome?

RISOJEVIĆ: Kao i sve oblasti društvenog života i kultura traži da bude uređena, onako kako to zahtjeva evropska strategija. Treba nam kulturni kompendijum za predstavljanje Evropi, to je na nivou BiH. Treba nam zakon o kulturi na nivou RS. Nijedan umjetnik kod nas nema penziju po ugledu, recimo, na Srbiju. S druge strane neki sportisti imaju. Odakle ta razlika? Nijedan umjetnik nije proglašen slobodnim, jer mi nemamo takve odrednice. Ne postoji zaštita malih autorskih prava, ali ni onih većih. Kod nas postoji piraterija na svim nivoima. Ja u ovom odgovoru navodim samo ono o čemu se svakodnevno piše i to nije nikakvo moje otkriće. Pitanje je uvijek jednostavno: Ko u državi brine o tome? Ko štiti građanina pisca i pomaže mu u njegovoj ulozi kulturnog misionara?

* GLAS: Na Sajmu knjiga u Beogradu na štandu Republike Srpske, promovisali ste knjigu poezije "Ti, Fuga života". O kakvom djelu je riječ?

RISOJEVIĆ: "Ti, Fuga života" je klasičan pjesnički solilokvij, dakle, razgovor sa samim sobom dat kao niz monologa upućenih pjesnikovom drugom ja koje je preobraćeno u stvaraoca njegovog svijeta. Na taj način pokazuje se domen poetskog, lični svijte koji se nudi vanjskom svijetu da s njim podijeli život, radost i tugu. Ako se ima u vidu moja prethodna knjiga pjesama, "Iščeznuće", koja je sva u znaku gubljenja dragih bića, onda je ova u znaku erosa, stvaranja, odupiranja tanatosu. Jer, život je uvijek takav, u tom vječnom dvojstvu tame i svjetla, rađanja i umiranja. U ovoj je knjizi naglasak na stvaranju, ma kakvo ono bilo - uvijek naporno, uvijek ispočetka, kao da prije nas ništa stvarano nije. To je stalno obnavljanje same poezije kao obnavljanje svijeta, jer suština poezije i jeste u tome da iznova stvara i ne opisuje. Otuda, kako ja vidim, nesporazumi sa onom poezijom koja za svoj cilj ima opisivanje prošlosti i sadašnjosti. To je prvenstveno zadatak proze. Kao pisac obje ove književne vrste to sasvim jasno odjeljujem međusobno.

* GLAS: Šta Vas je najviše zainteresovalo na Sajmu?

RISOJEVIĆ: Ove godine ja sam pažnju više posvetio štandu Republike Srpske nego ostalim izlagačima iz prostog razloga što sam učestvovao u više naših promocija.  Ohrabrujuće je da smo se predstavili na pravi način, da su u pitanju knjige, časopisi i almanasi, naučna djela, vrijedna pažnje i šireg kruga potencijalnih čitalaca. Pogledao sam, naravno, i ono što nude ostali izdavači, prestrojavanje "u hodu", prevodna djela (često veoma traljavo prevedena, sa mnogim greškama), i vidio da se naša publika najviše referiše prema trivijalnoj književnosti, što je posvjedočio red pred štandom gospođe Habjanović, ili djela "izvikana" samo stoga što ih je napisala poznata spisateljica Džoana Rouling. "Službeni glasnik" i "Zavod za udžbenike" Srbije su izdavači za primjer. Ali ima i malih izdavača koji su izvrsni, na primjer Književna opština Vršac, izdavač odabranih pjesničkih i manjih proznih knjiga, gdje je bila začuđujuća prodaja upravo poetskih djela. Na prvo mjesto stavio bih ipak novog Nobelovca, Mo Jana i njegovu prekrasnu knjigu "Velika nedra i široka bedra" u izdanju malog izdavača "Portalibrisa". Istinski uživam u toj knjizi, u izuzetnoj ljepoti teksta o čemu izvikani pisci bestselera mogu samo da sanjaju. Preporučujem svakom ljubitelju književnosti da nabavi ovo veliko djelo. Takođe, našeg Milovana Marčetića sa izvrsno, gospodski napisanom knjigom pripovjedaka, "Zapisi na snegu".

"Beskućnik"

* GLAS: Poslije objavljivanja romana "Gospodska ulica", koji je drugo djelo u Vašoj trilogiji, poslije romana "Simana", najavili ste i treću knjigu "Beskućnik". Kada možemo očekivati da se pojavi "Beskućnik"?

RISOJEVIĆ: "Beskućnik" je stavljen u "pogon" istovremeno kada i prethodna dva romana, ali prolazi kroz različite vrste zrenja. Potrajaće rad na njemu, jer se u prvi plan "ugurao" roman "Napoleonov most", koji govori o granici na Uni, sada aktuelnoj, koja je uvijek bila aktuelna. To je jedna priča vrela do usijanja. Naša priča, koja već dugo čeka da bude završena. To je moj način rada. Sve priče sam kao nacrte započeo sedamdesetih godina, i one u meni prolaze različite faze zrenja. Naravno, one se pirandelovski bore za prvenstveno. Sada su na redu moja tri Petra, Pjer Francuz, Petar Hrvat i Pero Srbin. Pjer je inženjer koji gradi most 1810. godine. Ostala dvojica su naši savremenici. Pa šta im Bog da i junačka sreća.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.