Bojan Ž. Bosiljčić: Bez filma nema kulture

Rekao je to u intervjuu za "Glas Srpske" publicista, novinar i filmski kritičar Bojan Ž. Bosiljčić, koji godinama živi i radi u Kanadi.

- Nažalost, u Evropi i Kanadi film je "sedma umjetnost", a u Holivudu veoma unosan biznis - istakao je Bosiljčić.

* GLAS: Rekli ste da se kroz film ogleda stvarnost i da je Vaša posljednja knjiga "Moderna vremena", koja je zbirka filmskih kritika, zapravo hronika prve decenije 21. vijeka. Mislite li da ste uspjeli da dočarate sve što se dešavalo u tom vremenu?

BOSILjČIĆ: Moja knjiga je svojevrsni filmski roman u 111 priča. Ona dobrim dijelom govori o košmarnoj strani američkog sna, i zapravo nosi koncept sličan američkom filmskom opusu danskog autora Larsa fon Trira, koji je u svojim djelima prikazao Ameriku upravo onako kako je doživio gledajući holivudske filmove i TV šoue. Izborom odgovarajućih filmova sa repertoara ovdašnjih "sinepleksa" ja sam kroz svoje kritike sačinio jedan portret savremenog svijeta, i posebno Amerike, još uvijek "dežurnog svjetskog policajca". Na primjer, ako gledate filmove Majkla Mura, Olivera Stouna, Martina Skorsezea ili Aleksandra Pejna, otkrićete jednu drugu, skrivenu stranu Amerike, nimalo ružičastu. Ti filmovi postavljaju pitanje šta se to desilo sa "zemljom slobodnih i hrabrih" i zašto se taj famozni "američki san" za mnoge Amerikance sada pretvorio u najcrnje noćne more. Kroz filmske kritike, koje imaju dimenziju eseja, objavljene u "najzapadnijim srpskim novinama" - "Kišobranu" iz Vankuvera, u periodu od 2001. do 2011. godine, ja sam odslikao današnju civilizaciju, ova tjeskobna moderna vremena obilježena nametnutim i izmišljenim ratovima, nasilnim stvaranjem fantomskih država, globalnom ekonomskom recesijom, prostituisanjem pojma demokratije, veličanjem tehnologije koja zapravo ubija našu čovječnost i slobodu, produženim kolapsom kapitalizma, degradacijom moralnih načela, erozijom tradicionalnih duhovnih vrijednosti i orkestriranim medijskim zaglupljivanjem masa. Mnoge veoma pozitivne ocjene koje sam dobio u prikazima moje knjige daju mi potvrdu da "Moderna vremena" donose jednu uzbudljivu "hroniku vrelih godina".

* GLAS: Kažete da je film danas najdemokratskija forma umjetnosti?

BOSILjČIĆ: Film je literatura našeg vremena, najpopularniji, najrasprostranjeniji i najmoćniji medij. Dolaskom ovih elektronskih doba, film je dostupan svakome jednim "klikom" kompjuterskog miša. Isto tako, sa razvojem tehnologije, danas je mnogo lakše snimiti film, zapravo svako ko ima ideju i talenta može napraviti svoj film i na "I-Fonu"!

* GLAS: Objavili ste sedam knjiga, od kojih su tri o istoriji i savremenom kanadskom filmu, što prije Vas nije učinio nijedan Kanađanin?

BOSILjČIĆ: Kanadski film je blago skriveno i od očiju domaćih gledalaca, samih Kanađana koji, kao i mnogi drugi, više vole da gledaju holivudske filmove "veće od života". Činjenica da sam jedino ja, kao došljak i naturalizovani Kanađanin, objavio čak tri knjige o ovdašnjoj kinematografiji dovoljno govori sama za sebe. Ja volim kanadski film jer je odvažan, okrenut stvarnosti i običnim malim ljudima, njihovim nadanjima i strepnjama, razočaranjima i uspjesima, nedoumicama i dilemama, promašajima i dostignućima. Ovi filmovi govore otvoreno, bez tabua, o životu, o ovoj "zemlji izgubljenih duša" na velikom bijelom sjeveru. Za mnoge domaće gledaoce kanadski film je dosadan i nezanimljiv, jer oni od filma očekuju bjekstvo od često turobne stvarnosti, koju im nudi Holivud svojim eskapističkim "brejnvošingom". Ja preferiram filmove sa životnim pričama u kojima mogu da se identifikujem sa likovima od "krvi i mesa".

* GLAS: Koliko se danas u Kanadi posvećuje pažnja umjetničkoj vrijednosti filma? Kakva je, prema Vašem mišljenju, situacija u Holivudu, a kakva u Evropi?

BOSILjČIĆ: Po svom idejnom konceptu, i sa malim produkcionim budžetom, kanadski film je sličan autorskom evropskom filmu, sa osloncem na stvaralačke vizije pojedinca, koji je često i reditelj i scenarista i producent filma. U tom smislu ja sam na minulom 19. festivalu evropskog filma na Paliću rekao da je kanadski film zapravo "evropski film na sjevernoameričkom kontinentu".

Dok se u Evropi i Kanadi film još uvijek tretira kao "sedma umjetnost", u Holivudu je to veoma unosan biznis, veoma dobro podmazana mašina za pravljenje para i ispiranje mozgova publike. Proslavljeni reditelj Džejms Kameron, inače porijeklom Kanađanin, koji je pokorio Holivud svojim "Terminatorom", "Titanikom" i "Avatarom", rekao mi je u jednom intervjuu da on pravi "pokretne slike", jer tako se film u Holivudu tretira. Srećom, postoji i ona druga filmska Amerika, takozvana nezavisna produkcija, sa autorima kao što su Džim Džarmuš i Tod Solonc, koja je negacija i sušta suprotnost Holivudu.

* GLAS: Izjavili ste nedavno da će biti sve više filmskih kritičara. Kako bi to moglo da utiče na kvalitet filmske kritike?

BOSILjČIĆ: Digitalna era pojednostavila je i ubrzala pristup širokih masa filmovima. Mislim da svako ko redovno prati filmsku produkciju može praktično da bude i kritičar! Naravno, potreban je i talenat da to što mislite iskažete na zanimljiv način. Filmska kritika, kao i filmski festivali, više nisu rezervati, niti su uski elitni krugovi i ekskluzivni debatni klubovi o filmu. Sa bujanjem elektronskih medija sve je više nezavisnih filmskih kritičara. Dovoljno je samo "surfovati" na internetu da se uvjerite koliko ima "novopečenih" filmskih kritičara. To sve može samo da obogati i doprinese kvalitetu, jer što se više glasova čuje, biće i mnogo više različitih promišljanja i otkrivanja vrijednosti i poruka filmova. Ja sam pristalica demokratizacije filmske kritike.

* GLAS: U julu ove godine bili ste član žirija Festivala evropskog filma na Paliću. Kakav su utisak na Vas ostavili filmovi koje ste tamo vidjeli?

BOSILjČIĆ: Bio je to za mene mali kulturološki šok, jer ovdje u sjevernoameričkim "megapleksima", okupiranim od strane holivudskih "blokbastera", gotovo da nema mjesta za evropske, odnosno umjetničke filmove uopšte. Generalno, bili su to hrabri, provokativni filmovi, intrigantnih autorskih vizija, koji smjelo govore o ovim tegobnim modernim vremenima. Meni su se posebno svidjeli snažni duhovni rumunski film "Iza bregova" kanskog laureata Kristijana Munđijua, koji je iskazao sveobuhvatnost autorskog zahvata u tretiranju nedovoljno istraženih dilema unutar stvarnosti te evropske regije, kao i domaći srpski film "Parada", urnebesna (tragi)komedija kontroverznog beogradskog reditelja Srđana Dragojevića, koji je pokazao da je moguće napraviti "mejnstrim" film o ozbiljnoj temi za najširu gledalačku publiku.

* GLAS: Kakvo je Vaše mišljenje o današnjoj srpskoj kinematografiji?

BOSILjČIĆ: Iako oskudijeva finansijskim sredstvima, srpska kinematografija zato ne oskudijeva talentovanim autorima i originalnim idejama. To je nesumnjivo jedna od najžilavijih, najplodotvornijih i najinteresantnijih "malih" kinematografija. Bez filma nema kulture, a bez kulture nema ni identiteta zemlje. Srpski filmovi su posljednjih godina pobrali mnoge nagrade na filmskim festivalima širom svijeta, postajući najbolji ambasadori srpske kulture.

* GLAS: U ime Savjeta grada Gatinoa član tog najvišeg organa uprave zadužen za kulturu i umjetnost Stefan Psenak nedavno je rekao da ste vi "jedan od onih doseljenika u Kvebek koji trajno doprinose kanadskoj kulturnoj baštini". Šta za Vas znači činjenica da su Vaše knjige, iako pisane na srpskom jeziku, postale medijski hit u Kanadi, uvršćene u katalog Nacionalne biblioteke Kanade?

BOSILjČIĆ: Kanada je multikulturna zajednica, cijeli svijet u jednoj zemlji, u kojoj žive ljudi porijeklom iz više od 220 različitih etničkih zajednica. Kanada je 1971. godine usvojila multikulturalizam kao zvaničnu politiku, koja podstiče harmoniju i promoviše toleranciju, poštovanje i razumijevanje među različitim kulturama unutar zemlje, uz pravo očuvanja vlastitog etničkog identiteta. Ja u šali često kažem: Ako morate da budete stranac, najbolje je da to budete u Kanadi! Imigranti donose sa sobom svoje običaje, ali i snove o uspjehu u Kanadi, što doprinosi stalnom jačanju i napretku ove zemlje u svakom domenu. Veoma mi je drago da su moje knjige, iako napisane na srpskom jeziku, uvršćene u kolekciju Nacionalne biblioteke Kanade. To je odraz poštovanja doprinosa koji imigranti, poput mene, daju kulturnoj baštini Kanade, u kojoj su u upotrebi dva zvanična jezika - engleski i francuski. Moja prethodna knjiga, "Ti divni sanjari", koja govori o tridesetogodišnjoj istoriji ovdašnjih najviših filmskih nagrada "Genija" - kanadskih "Oskara", inače jedina takve vrste u cijelom svijetu, naišla je na zaista ogroman medijski publicitet u Kanadi, od atlantske do pacifičke obale. Zbog obaveza oko moje najnovije knjige "Moderna vremena" bio sam spriječen da se u potpunosti angažujem na tome da se knjiga prevede na engleski jezik i objavi u Kanadi.

* GLAS: Vaši sagovornici bili su najpoznatiji kanadski filmski stvaraoci. Ko Vam je od njih ostao posebno u sjećanju?

BOSILjČIĆ: Svi kanadski filmski autori i glumci, koje sam intervjuisao na dodjeli "Genija" ili na velikim međunarodnim festivalima u Torontu i Montrealu, veoma su prijatni, skromni ljudi, čvrsto na zemlji. Oni su "ti divni sanjari" koje domaća publika skoro i ne prepoznaje, jer su svi pogledi ovdašnje javnosti uprti ka hirovitim i razmaženim holivudskim zvijezdama. Najsnažniji utisak na mene je ostavio Atom Egojan, jedan od najcjenjenijih kanadskih filmskih stvaralaca širom svijeta. Sa njim sam se često susretao u proteklih 15 godina. On je tako pristupačan, nenametljiv, tih, prirodno ljubazan čovjek, iz kojeg zrači inteligencija i duhovnost. Atom Egojan je porijeklom Jermenac, rođen u izbjeglištvu u Kairu, kojem je turski genocid počinjen nad njegovim narodom 1915. godine nezaliječena rana na srcu i duši. Ovaj stravični masakr je zapravo "majka" svih njegovih filmova. Iza svog bola i patnje, koji su tako često prisutni u njegovim djelima, stoji ta tragedija jermenskog naroda.

* GLAS: Koji je film Vama lično najdraži i zašto?

BOSILjČIĆ: To je vrlo teško odgovoriti, jer ima dosta filmova koje volim, različitih žanrovskih formi. Ipak, kao osjećajnom sanjaru otvorenih očiju mojoj duši posebno leži film "Bioskop Paradizo", iz 1988. godine, italijanskog reditelja Đuzepea Tornatorea, nagrađen "Oskarom" za najbolji strani film. Kroz dirljivu priču o odnosu između sina i zapostavljene majke, to je izuzetno poetičan film koji govori o različitim epohama u razvoju ovog medija, u kojem se prepliću drama i emocije, istorija i nostalgija, intimno i globalno. To je film za sva vremena i za sve generacije!

Sarajevo

* GLAS: Živjeli ste u Sarajevu i Subotici. Koliko često danas posjećujete te gradove?

BOSILjČIĆ: U Sarajevo idem veoma rijetko. Za mene lično, od onog Sarajeva kakvog pamtim, ostalo je samo ime, geografski pojam na karti. U tom gradu, odakle je moje porijeklo, sada se osjećam kao stranac. Mnogo češće idem u Suboticu, gdje sam po izlasku iz Sarajeva proveo samo 15 mjeseci, ali gdje sam kao novinar i pisac ostavio dosta traga. Tu su me ljudi brzo prihvatili. Prija mi taj ambijent pitome vojvođanske ravnice, odgovara mi taj subotički multikulturni i multietnički milje, što je nekad krasilo Sarajevo.

Biografija

Diplomirani politikolog, Sarajlija Bojan Ž. Bosiljčić (55) novinarstvom se bavi od 1976. godine. Od sredine 1980-ih godina pa do izbijanja rata u BiH pisao je filmske kritike i eseje u sarajevskim medijima. Živio je i radio i u Subotici, a 1995. se odselio u Kanadu.

Član je Međunarodne federacije filmskih kritičara i novinara (FIPRESCI). Objavio je sedam knjiga, od kojih su tri o istoriji i savremenom kanadskom filmu.

Ovog hroničara kanadskog filma s kraja 20. i u prvoj deceniji 21. vijeka u Kanadi su nazvali "sanjarem koji ostavlja trag".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.