Zoran Živković, najprevođeniji savremeni srpski pisac za Glas Srpske: Globalizacija nas zaglupljuje, prava kultura ide ka ilegali

Sandra Kljajić
Zoran Živković, najprevođeniji savremeni srpski pisac za Glas Srpske: Globalizacija nas zaglupljuje, prava kultura ide ka ilegali

Živimo u vremenu kada nam se s jedne strane nude mnoge privlačnosti kojima možemo ispuniti slobodno vreme, a sa druge globalizacija koja podrazumeva sveopšte zaglupljivanje.

Kad baš imam težak dan, čini mi se da nam predstoji povlačenje prave kulture u svojevrsnu ilegalu, kaže najprevođeniji savremeni srpski pisac Zoran Živković.

GLAS: Do kraja 2017. objavljena su 93 strana izdanja Vaših proznih knjiga, u 23 zemlje, na 20 jezika. Kolika je to čast, a kolika obaveza?

ŽIVKOVIĆ: I jedno i drugo je veliko. Krajem marta 2018. imaću više od 100 stranih izdanja svojih proznih knjiga, a do te kote domašilo je samo nekoliko najizvrsnijih pisaca u istoriji srpske književnosti, od kojih nijedan nije više sa nama. Američki izdavač "Kadmus pres" upravo mi objavljuje sabrana prozna dela u 32 toma. Na koricama svake od ovih knjiga ispisan je i izvorni naslov dela na srpskom, ćirilicom, što se još nikada nije dogodilo. Čast koja se ovako velikim brojem prevoda u ovoliko zemalja ukazuje jednom piscu tim je veća što on potiče iz manje kulturne i književne sredine. A obaveze su ambasadorske. Reprezentujem kulturu i književnost iz kojih potičem u nizu zemalja i nema drugih prevoda dela srpskih pisaca, pa sve što radim moram da saobrazim ovoj okolnosti. To nije uvek lako...

GLAS: Kako objašnjavate činjenicu da su Vaša djela primamljiva čitaocima širom svijeta, odnosno zbog čega je roman jednog srpskog pisca zanimljiv i čitaocu u Srbiji i Japanu i SAD?

ŽIVKOVIĆ: Iako je krajnje neskromno da sam to kažem, pretpostavljam da je glavni razlog to što su moje prozne knjige dobre. Da su loše niko ih izvan Srbije ne bi objavio, a još manje čitao. Uz to, ne bave se lokalnim temama. Čitaoci sa sve četiri strane sveta prepoznaju u mojim knjigama teme koje su im bliske, mogu da se poistovete s likovima, dopada im se način mog pisanja. U Portugaliji je, recimo, moja knjiga "Biblioteka" uvršćena u obaveznu srednjoškolsku lektiru. Možete li da zamislite da se tako nešto dogodi ovde? Uzgred, sa bezmalo 20 stranih izdanja "Biblioteka" je daleko najprevođenije delo jednog srpskog pisca u ovom veku. Istovremeno, to je jedno od samo dva prozna dela koja su dosad dobila jednu američku književnu nagradu. Teško, međutim, da je ijedan ovdašnji stručnjak za savremenu srpsku književnost uopšte čuo za tu knjigu, a pročitao je sasvim sigurno nije nijedan. Ipak, da ne bude zabune, o mojoj prozi se u novije vreme i kod nas piše sve više. Nedavno je izašla sjajna studija o mojim proznim delima "Zatočnik pete sile" profesorke Ljiljane Pešikan-Ljuštanović. Ko zna, ako poživim dovoljno dugo, možda ću izbeći zlehudu sudbinu da budem prorok svuda osim u vlastitoj kući.

GLAS: Rekli ste jednom prilikom da jedva oko tri odsto srpske populacije pročita poneku knjigu godišnje. Koliko to utiče na stanje cjelokupnog društva i može li se to promijeniti?

ŽIVKOVIĆ: Pre svega, ta situacija nije karakteristična samo za srpsko govorno područje. Tako je svuda. Živimo u vremenu kada nam se s jedne strane nude mnoge privlačnosti kojima možemo ispuniti slobodno vreme - konkurenti knjizi jesu internet, televizija, filmovi, sport... Sa druge strane globalizacija podrazumeva sveopšte zaglupljivanje zato što samo takvi, zaglupljeni postajemo idealni konzumenti debilnih proizvoda antikulture koju nam veoma agresivno nude razne industrije - knjiška, filmska, sportska... Ja, recimo, gotovo da više ne odlazim u bioskop. Ne samo zato što odbijam da mi holivudsko maloumništvo i mračna ideologija vređaju inteligenciju nego i stoga što mi je odvratno da sedim usred bulumente koja neumorno preživa kokice i ne isključuje mobilne. Može li se ovo stanje promeniti? Nisam veliki optimista. Kad baš imam težak dan, čini mi se da nam predstoji povlačenje prave kulture u svojevrsnu ilegalu. Ljudi od duha moraće u potaji da čitaju velika književna dela, da odlaze na koncerte i obilaze muzeje, zato što će, ako to javno čine, izazivati podozrenje i osudu beslovesnog mnoštva konzumenata kiča i šunda ili, u nešto blažem slučaju, njihovu porugu.

GLAS: Jednom prilikom ste rekli da Vam je najfantastičnije što ste doživjeli to koliko se svijet promijenio tokom Vašeg vijeka. U kom se smjeru svijet mijenja? Kako Vi vidite svijet danas i u budućnosti?

ŽIVKOVIĆ: Svet je pre svega mnogo veći nego u vreme kada sam se rodio. Sredinom 20. veka ovu planetu nastanjivala je "samo" milijarda ljudi. Danas, sedamdesetak godina kasnije, ima nas više od šest milijardi. Istovremeno, doživeli smo tehnološku revoluciju veću od svega što se dogodilo tokom prethodnih 5.000 godina civilizacije. U doba mog detinjstva najveće čudo bio je radio. U svojoj 70. godini u prilici sam da, ako to želim, neprekidno budem u video-vezi s nekim ko je sasvim na drugom kraju planete. A ono što se nagoveštava još je vrtoglavije - kvantni kompjuteri, na primer, ili otiskivanja na druge planete Sunčevog sistema. Svojevremeno sam rekao da mi više ne pišemo naučnu fantastiku zato što živimo u njoj. Da li ćemo biti zadovoljni onim što nam se ukazuje u neposrednoj SF budućnosti? Preostaje nam samo da se nadamo...

Penzionerski dani i ilegala

GLAS: Šta trenutno radite i šta novo možemo da očekujemo?

ŽIVKOVIĆ: Navikavam se na prve penzionerske dane. Nedostaju mi studenti kojima sam poslednjih deset godina predavao kreativno pisanje na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Nije neposredno na vidiku nijedno novo prozno delo, ali zato bih mogao da iznenadim mnoge esejima o Dostojevskom na kojima već neko vreme radim. U ilegali, naravno...

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana