Šehovac: Podaci o stradalima govore da se radilo o građanskom ratu

U intervjuu Srni Šehovac navodi da "treba uložiti ogromnu moralnu i intelektualnu snagu da se sruše i bošnjački i srpski lažni mitovi o događajima u ratnom Sarajevu".

"Kada se ozbiljno analiziraju podaci o žrtvama u Sarajevu, može se vidjeti da su od 14.500 poginulih, ubijenih i nestalih 1992. godine samo 625 lica imala prijavljenu adresu prebivališta izvan Sarajeva. Ostale žrtve, njih 13.860, su bile prijavljene na teritoriji deset gradskih opština", ističe on.

Prema dostupnim podacima, u Sarajevu je poginulo 8.940 vojnika, od kojih je 5.713 Bošnjaka, 2.900 Srba, 296 Hrvata i 31 pripadnik ostalih naroda. Ubijeno ili nestalo je 3.813 Bošnjaka, 1.074 Srba, 723 Hrvata i 162 ostalih.

Istovremeno, nigdje ne postoji javno verifikovan i objavljen spisak o 1.602 ubijene djece.

"Hag u svojim analizama demografskih gubitaka pominje 450 ubijene djece, a direktor Istraživačko dokumentacionog centra Mirsad Tokača i direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu Smail Čekić 642 stradale djece", tvrdi Šehovac.

On posebno ističe da postoje sudsko-istražni dokumenti i dosijei sa svim podacima o 102 ubijene djece u ratnom Srpskom Sarajevu, te da se o najmlađim žrtvama, koje su ubijane na Grbavici, Ilidži, Vogošći, Trnovu, Hadžićima, Rajlovcu, Ilijašu, Palama i Lukavici - i dalje šuti.

"Zašto? Djeca su djeca, najveće žrtve rata. Njih su sarajevski žhumanistiž zaboravili, odvojili ih od djece žopkoljenogž Sarajeva. Degutantno je izmišljati žrtve i objavljivati laž kao istinu", ističe Šehovac.

Prema srpskim tvrdnjama, u Sarajevu je ubijeno i nestalo oko 6.000 pripadnika ovog naroda, što suprotna strana uporno negira. Rijetke sudske presude za zločine nad Srbima u ovom gradu izrečene su nižerangiranim počiniocima, dok su naredbodavci ostali nedodirljivi.

"Ne treba izmišljati nove, nepostojeće srpske zločine, a praviti se kao da ne postoje zločini Bošnjaka u Sarajevu. O njima se rijetko govori, a još rjeđe procesuiraju, jer to ruši sliku o Bošnjacima kao žrtvi.

Cijelo Sarajevo zna ko je ubio Boška i Amiru, dvije djevojčice na Grbavici, ko je vezao sajlom starca i staricu u Trnovu i vukao ih po makadamu dok se nisu raspali.

Svi znaju ko je zapalio pravoslavnu crkvu u Trnovu i zakovao čovjeka na ulazu da i on izgori. Ovu crkvu i crkvu u Oseniku zapalili su i srušili Bošnjaci, što su dokazi da je lažan sarajevski mit da Bošnjaci nisu u Sarajevu srušili nijednu pravoslavnu crkvu", navodi Šehovac za Srnu.

On smatra da "objektivnost ne stanuje u Sudu BiH" - kad Srbi u Hadžićima razoružavaju, hapse i odvode u Sportsku dvoranu Bošnjake onda je to "etničko čišćenje teritorije", a kad Bošnjaci isto čine Srbima u Hadžićima i Pazariću, to je onda "legalno čišćenje državne teritorije od pobunjenika".

"Grafička škola na Ilidži u kojoj su Bošnjaci bili zatvoreni jedan dan imenuje se kao ratni, maltene, koncentracioni logor, a žSilosž u Tarčinu, kroz koji je do januara 1996. godine prošlo nekoliko stotina Srba, a jedna baka držana 1.420 dana, imenuju kao žvojni istražni zatvorž.

Prostor u Trnovu gdje su bili zarobljeni Srbi nazivaju kotlovnicom, Pripadnike Vojske Republike Srpske iz Trnova, Kijeva i Vojkovića zovu agresorima /a bili su kod kod svojih kuća/, a pripadnike takozvane Armije BiH iz Foče i HOS-a iz Donjeg Vakufa - žregulanom vojskom u Trnovu", precizira Šehovac.

Prema njegovim riječima, komentari na društvenim mrežama u kojima se navodi da su na Kazanima ubijeni "sarajevski četnici sa oružjem i sredstvima veze", rezultat su satanizacije i demonizacije Srba kao "ružnih, prljavih i zlih kauboja koji su dojahali na konjima JNA na brda oko Sarajeva"".

"Bakir Izetbegović žkasno na Kazane dođež. On i njegov otac su 1993. godine znali za ove zločine. Izetbegović je ranije odao počast jednom od saučesnika ovih zločina, podstrekaču, pomagaču i naredbodavcu Mušanu Topaloviću Caci, koračajući na čelu kolone na njegovoj sahrani.

Caco je ukopan na istom groblju gdje je i njegovog otac Alija", navodi Šehovac.

On zaključuje da je višegodišnja šutnja većine uticajnih Bošnjaka o zločinima čije su žrtve bili sarajevski Srbi uticala na sarajevsko javno mnjenje, pa je formiran stav da nije ni bilo ratnih zločina prema Srbima u Sarajevu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.