SRNA: Koliko košta “Projekat Komšić”?

Politika koju sarajevski, nekada muslimanski, a danas bošnjački političari vode i 1992. godine i danas glasi: “Ako neće milom - hoće silom”. Na silu i ratom pravljena je država, na silu su birani ratni poslušni srpski kadar, a danas hrvatski.

Znaju sve vodeće bošnjačke strane, i Stranka demokratske akcije /SDA/ i Socijaldemokratska partija /SDP/ i Savez za bolju budućnost /SBB/, da će nasilni izbor Komšića izazvati krizu koja će tokom naredne četiri godine potpuno blokirati Federaciju BiH /FBiH/ i zajedničke organe BiH u Sarajevu.

Znaju i da će stepen ionako slabog nacionalnog povjerenja biti sveden na hladnoratovski, te da će odgovor hrvatskih predstavnika u svim kantonima gdje imaju većinu, nacionalnu ili političku biti blokada svakog uticaja Bošnjaka.

Svjesni su da će Mostar tek sada postati podijeljeni grad u kojem lokalnih izbora, možda, neće biti ni u narednoj deceniji, a da će zapadni Mostar za Hrvate definitivno postati poseban grad, mada je to i do sada bio.

Sarajevska politička pijaca svjesna je da će i Republika Srpska, nakon jasne pobjede političke koncepcije i koalicije Milorada Dodika, podići političku budnost na maksimalni nivo i da je Dodik daleko iznad mogućnosti Dragana Čovića, i prema političkom i prema ustavnom uticaju.

Sve to u Sarajevu znaju, ali bošnjačka politika ne može da odoli neispunjenim ratnim ciljevima - etničkoj dominaciji, koja treba da se pretvori u političku diktaturu /čemu prisustvujemo u FBiH/, a onda je put u vjersku državu otvoren, baš onako kako je to, u etapama, predvidio Alija Izetbegović.

Problem bošnjačke političke ideologije je, međutim, Ustav BiH, nemoć da kontrolišu bilo šta u Republici Srpskoj i već izvjesna politička marginalizacija u kantonima sa hrvatskom većinom, kao odgovor zapadnog Mostara na izbor Komšića.

San o BiH sa “temeljnim narodom”, terminom koji je svojevremeno patentirao Haris Silajdžić, nekada najvažniji “američki čovjek” Alije Izetbegovića, može se ostvariti samo političkom dekonstrukcijom entiteta i totalnom demografskom dominacijom Bošnjaka.

Pošto ne postoji način da se takvo identitetsko i političko samoubistvo dogodi dobrovoljnom odlukom Srba ili Hrvata u BiH, politički tvorci Željka Komšića ili nekada Mirka Pejanovića, morali bi da posegnu za sredstvima iz 1992. godine.

Ono što obespokojava jeste ćutanje Zapada i, vjerovatno, čak i odobravanje politički destruktivnih poteza bošnjačkih stranaka jer nije bilo nikakvog pritiska za stvaranje bar izborne jedinice za Hrvate.

Komšić, dakle, nije proizvod samo licemjerne i skrivene politike u trouglu SDA-SDP-SBB, već i dio mnogo većih političkih igara na Balkanu, koje obuhvataju i Makedoniju, i BiH, i Srbiju /Kosovo i Metohiju/.

“Projekat Komšić”, koji danas u federalnom Sarajevu slave kao političku i, da se ne lažemo, nacionalnu pobjedu, veoma lako može odvesti BiH u političku dekonstrukciju.

Jer, kada date sebi za pravo da glumite drugog /drugu naciju ili politiku/ i da govorite u njegovo ime /slučaj “Komšić i Hrvati” ili slučaj “Pejanović i Srbi”/, dođete u zabludu da pomislite da on zaista misli to što vi govorite.

BiH ulazi u veliku krizu zajedničkih organa, a FBiH u totalnu krizu, političku - i ne samo političku.

Skandiranje “Alahu ekber” na proslavi pobjede “građanske” SDA u FBiH i zlurada poruka Komšića “sunarodnicima”: “Ja sam vam predsjednik htjeli vi to ili ne” - možda se pokaže kao sudbinska za ono što je preostalo od BiH.

“Pojekat Komšić” može se, bez ikakve ograde, uporediti sa prijetećom porukom Alije Izetbegovića 1992. godine u tadašnjoj zajedničkoj skupštini: “Žrtvovaću mir za nezavisnu BiH”.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.