Košarac: Nelegalni referendum - simbol nakaradne BiH

"To je veoma loš model za BiH kada dva naroda ne uvažavaju stavove trećeg. I danas su prisutne političke posljedice tog 1. marta i takvog odnosa međunarodne zajednice prema neusaglašenim stavovima u BiH, tako da ova zemlja sve vrijeme boluje zbog toga, jer kada god neko pokuša da zaobiđe Republiku Srpsku vidljivo je da ne postoje adekvatna rješanja pošto je očigledno da je BiH i dalje podijeljena zajednica", istakao je Košarac u izjavi za Srnu.

On upozorava da, kad god se napuštaju primarni stavovi jednog naroda, BiH ima problem.

"Očigledno da su tog 1. marta 1992. godine muslimani imali potrebu da budu dominantni i da smatraju BiH muslimanskom državom. Danas se, da napravimo analizu onoga što radi i govori /lider SDA i član Predsjedništva BiH/ Bakir Izetbegović govori o gotovo istom vremenu samo što je tada na čelu BiH bio Alija, a sada njegov sin Bakir", navodi Košarac.

Prema njegovim riječima, s aspekta analize, očigledno, i dalje nije promijenjena politička ćud dominantno bošnjačkog naroda u BiH, što i jeste problem BiH.

"Simbol jednog tako neuređenog stanja jeste definitivno 1. mart. Srbi, kao i danas osim što žele da vrednuju svoje nacionalne vrijednosti, isto tako žele da vrednuju i njeguju svoju tradiciju. I tog 1. marta smatrali su da su dobrodošli u Sarajevu, tako da Nikola Gardović svojim činom nošenja srpske zastave nije prkosio nikome, nego je manifestvao svoju opredjeljenost prema slobodi, tradiciji i svom nacionalnom identitetu", ističe šef Kluba SNSD-a u Predstavničkom domu.

Košarac smatra da su stvari gotovo nepromijenjene i danas u BiH, što kod srpskog naroda stvara gorak osjećaj, jer ono što Srbi u BiH žele jeste samo da manifestuju svoj slobodarski duh, da uvažavaju sve druge i da njeguju i čuvaju tradiciju svog naroda.

"To je bilo i tih godina, to je tako i danas. Mi želimo da čuvamo Republiku Srpsku, da afirmišemo ustavna rješenja i Ustav Republike Srpske i našu potrebu, i da imamo našu zajednicu kakvu smo unijeli u dejtonsku BiH i da čuvamo njene ustavne i svake druge nadležnosti", kategoričan je Košarac.

To je, poručuje on, naše legitimno ustavno pravo i od toga srpski narod u BiH neće odustati, kao ni sadašnje rukovodstvo Republike Srpske, sve s ciljem da sačuvamo naš nacionalni identitet, našu državotvornost koju je Republika Srpska unijela u dejtonsku BiH i da sa aspekta primjene ustavnih nadležnosti, zajedno sa institucijama Federacije BiH, definišemo neke buduće korake, ali samo u skladu sa ustavnim nadležnostima i politikama koje definišu institucije Republike Srpske.

Prvog marta 1992. godine u Sarajevu je ubijen srpski svat Nikola Gardović, otac mladoženje Milana i svekar nevjeste Dijane Tambur, a ranjen pravoslavni sveštenik Radenko Mirović, dok su ubice - koje muslimanska vlast u Sarajevu nije ni pokušala da identifikuje i kazni - spalile srpsku zastavu.

Protiv Nikolnog ubice, Rasima Delalića Ćele, tek početkom 2006. godine Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu pokrenulo je sudski proces, koji nikada nije okončan, jer je ovaj zločinac ubijen 2008. godine u Sarajevu.

Osim Delalića, koji je naknadno priznao da je ubio Gardovića, svjedoci su kao napadače prepoznali i Suada Šabanovića iz Zvornika i Muhameda Švrakića iz Sarajeva, koji je sin osnivača zloglasnih "Zelenih beretki" Emina Švrakića.

Četvrti napadač je Taib Torlaković, koji je kao i Ćelo, nakon rata ubijen u mafijaškom obračunu u Sarajevu. Delalić je odmah nakon početka ratnih sukoba u Sarajevu postao komandant Devete muslimanske brdske brigade takozvane Armije BiH, a od tadašnjeg predsjednika takozvanog ratnog Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića "za zasluge" je na poklon dobio pištolj sa posvetom.

Jedan od srpskih svatova Aco Jovančić rekao je ranije Srni da su se srpski svatovi 1. marta 1992. godine okupljali u sarajevskom naselju Alipašino polje, a domaćini Gardovići su na balkon svog stana, u skladu sa tradicionalnim srpskim običajima istakli zastavu, srpsku trobojku, međutim, već tada su među komšijama Bošnjacima primijetili njihovu netrpeljivost i čuli neprimjerene i zlurade komentare.

Desetak ljudi, koje Jovančić naziva banditima, a ne komšijama, pokušali su već tada da dokače i skinu srpsku zastavu, što im svatovi i domaćini nisu dozvolili.

Tog "crnog" 1. marta, u 14.30 časova, u crkvi Svetog Preobraženja u Novom Sarajevu obavljeno je vjenčanje Milana Gardovića i Dijane Tambur. Svadbeni ručak je bio organizovan u Domu svete Tekle, u Staroj pravoslavnoj crkvi na Baščaršiji.

Poslije vjenčanja, oko stotinu svatova u automobilskoj koloni od petnaestak automobila uputilo se u Dom udaljen oko sedam kilometara. Pošto ispred Stare crkve ne postoji parking, kolona je stala 150 do 200 metara dalje, kod zgrade Vijećnice, gdje su ostavljeni automobili, a svatovi su pošli pješke prema Domu.

Prema svjedočenjima svatova i očevidaca iz pješačke zone na Baščaršiji, svatovima je prišao bijeli "golf" u kojem su bila četvorica sarajevskih kriminalaca, a među njima je bio i ozloglašeni Ćelo. Oni su izašli iz vozila i pokušali da barjaktarima oduzmu srpske zastave.

Došlo je do komešanja, poslije čega su dvojica mladića zapucala i ranila srpske svatove Mirovića i Gardovića, koji je preminuo nekoliko minuta kasnije u kolima Hitne pomoći.

Prota Milan Gardović, koji živi i radi u Malmeu, sin je sarajevskog penzionera Nikole Gardovića koga su muslimanski nacionalisti ubili 1. marta 1992. na Baščaršiji, posle vjenčanja Milana i Dijane Tambur.

Poslije zločina koji su kod Doma Svete velikomučenice Tekle i Stare pravoslavne crkve na Baščaršiji izvršili ljudi sarajevskog kriminalca Ramiza Delalića Ćele, porodica Gardović je morala da se iseli iz Sarajeva.

Najstariji sin Jovan Gardović postao je sveštenik hrama Aleksandra Nevskog u Beogradu, mlađi Milan je otišao u manastir Krka, a najmlađi Arsenije je završavao bogosloviju u Beogradu. Sestra Nada se udala za popa u Zvorniku, a brat Dragan, jedini zanatlija u porodici i ratni invalid, preselio se s porodicom takođe u Zvornik.

Ono o čemu otac Milan rijetko rijetko govori jeste porodična tragedija koja je zadesila njegovu porodicu na svadbi u Sarajevu, gdje je ubijen njegov otac Nikola Gardović, a za čije ubistvo je okrivljen Ramiz Delalić Ćelo.

"Mi na ubistvo našeg oca ne gledamo kao na istorijski događaj, već kao na smrt jednog čestitog čoveka i pravog hrišćanina. Nismo bili ophrvani mržnjom i osvetom, jer smo morali da se borimo sa životnim problemima. Kao sveštena lica rano smo se poženili i dobili decu. Ja sam već 1993. godine rukopoložen za sveštenika u Engleskoj, odakle sam, po odluci vladike Dositeja, episkopa britansko-skandinavskog, prebačen u Geteborg, a potom u Stokholm. Pošto je tamo bilo dosta naših izbeglica iz BiH, vrlo brzo sam za njih postao 'naš bosanski pop'. Kada je moj brat Arsenije došao u Stokholm, ja sam prebačen u Malme. Ovo je moja peta i najuspešnija parohija u Švedskoj", rekao je novinarima jednom prilikom prota Milan.

On je, takođe, potvrdio da, neki muslimani u Švedskoj nisu zaboravili da su prota Milan u Malmeu i prota Arsenije u Stokholmu sinovi srpskog svata koji se veselio na Baščaršiji 1992. godine i zbog toga bio ubijen, tako da su hramovi koje oni vode, Sveti Sava u Stokholmu i Sveti Ćirilo i Metodije u Malmeu, posljednjih godina bili oko 20 puta mete napada muslimanskih i albanskih ekstremista.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.