KOMENTAR: Don Korleone i naše pravosuđe

Milan Blagojević
KOMENTAR: Don Korleone i naše pravosuđe

Kod nas se pojam “mafija” objašnjava gotovo isključivo kao tip organizovanog kriminala, pri čemu se zaboravlja, a često i ne zna, da taj pojam ima i druga značenja. Naime, mafija je riječ nastala na Siciliji i, što se može pročitati na “Vikipediji”, sicilijanski pridjev “mafiusu” može se prevesti kao smjelost, razmetanje, nasilnik, odnosno arogantna osoba.

Upravo u tom smislu i ja koristim pojam mafije u ovom tekstu, za čije pisanje imam i te kakve razloge. Ali, prije nego što ih iznesem podsjetiću i sebe i čitaoce na par scena iz kultnog filma “Kum”, američkog reditelja Frensisa Forda Kopole. Sjećate li se, a vjerujem da se sjećate, da taj film počinje vjenčanjem kćerke don Vita Korleonea na koje, između ostalih brojnih gostiju, dolazi i Korleoneov kum Džoni Fontejn. On je slavni holivudski glumac koji je došao da zamoli svog kuma da dobije ulogu u filmu koja će mu popraviti inače posrnulu karijeru. Fontejn upućuje tu molbu kumu jer mu šef studija (Džek Volc) ne da ulogu. Korleone kao “dobar” kum šalje odmah svog emisara kod šefa studija i u razgovoru tokom večere emisar mu na mafijaški “rafinirani” način stavlja do znanja da bi ipak trebalo da da ulogu Korleoneovom kumu. Ali, pošto šef studija istrajava u svom odbijanju, već sljedećeg jutra se budi u krevetu i pored sebe zatiče odsječenu glavu svog omiljenog konja, nakon čega, naravno, Korleoneov kum dobija traženu filmsku ulogu.

Nevjerovatno je koliko sličnosti ima između upravo rečenog, na jednoj, i protivpravnosti, smjelosti, nasilništva i arogantnosti sa kojima, na drugoj strani, Visoki sudski i tužilački savjet BiH (VSTS BiH) nastupa prema našim sudovima. Naime, od septembra 2017. godine VSTS BiH, sa strancima (sudijama iz Holandije i Norveške, koje predstavlja kao “eksperte”), uporno traži od Osnovnog suda u Banjaluci i Okružnog suda u Banjaluci da usvoje svoje propise kojima će urediti parnični postupak pred njima, iako je to suprotno Ustavu Republike Srpske, Zakonu o parničnom postupku te Zakonu o sudovima Republike Srpske. Kako se to radi? Najprije VSTS BiH dovede ove inostrane “eksperte” (u septembru prošle godine) koji nas nepodnošljivo izvještačenom finoćom “uče” kako je dobro da ova dva suda donesu svoje propise kojima će regulisati parnični postupak, baš kao što je don Korleoneov emisar istom nepodnošljivom finoćom ubjeđivao onog šefa filmskog studija da dodijeli ulogu Korleoneovom kumu.

VSTS BiH i inostrane sudije tražile su od ova dva suda da usvoje nova pravila, prema kojima Osnovni sud u Banjaluci daje sebi pravo da se obrati Okružnom sudu u Banjaluci da taj sud, u jednom predmetu koji bude izabran, radi ujednačavanja sudske prakse donese odluku koja će zatim biti obrazac po kojem će nižestepeni sud odlučivati u ostalim sličnim predmetima. Takođe su tražili da Osnovni sud u Banjaluci usvoji svoja pravila (tzv. Smjernice za postupanje u parničnom postupku) u kojima će propisati, iako to ne dozvoljava Zakon o parničnom postupku, da su uprkos tom zakonu “ispunjeni uslovi za donošenje presude zbog propuštanja (pored uslova propisanih članom 182. ZPP-a) u situaciji kada tužilac nakon podnošenja tužbe podneskom izvrši objektivno preinačenje tužbe ukoliko je u tom podnesku tužilac predložio donošenje presude zbog propuštanja i ukoliko je isti dostavljen tuženom na odgovor.”

Otišao je VSTS BiH s inostranim sudijama i tako daleko da je tražio od Osnovnog suda u Banjaluci da taj sud svojim smjernicama propiše i pravo na žalbu protiv rješenja kojim sud odlučuje o prijedlogu stranke o nastavku prekinutog postupka, uprkos tome što Zakon o krivičnom postupku, primjera radi, u članu 382. stav 2. više nego jasno propisuje da kad sud na ročištu odluči da postupak odmah bude nastavljen, protiv tog rješenja nije dozvoljena posebna žalba.

Nije pomoglo VSTS-u BiH i strancima ni objašnjenje da kod nas u Republici Srpskoj, prema članu 123. njenog ustava, samo Vrhovni sud Republike Srpske ima ustavno pravo i zadaću da brine o  jedinstvenoj primjeni zakona, zbog čega nijedan drugi sud, pa makar to bio i Okružni sud u Banjaluci, nema ustavno pravo da ujednačava sudsku praksu kad mu se u tom pravcu obrati Osnovni sud u Banjaluci. Takođe im je ukazano na to da se, prema Ustavu Republike Srpske, samo zakonom, a ne smjernicama bilo kog suda, mogu uređivati sva pitanja vezana za postupanje sudova u Republici Srpskoj u bilo kom sudskom postupku, u koji spada i parnični postupak. Na kraju, ukazano im je i na to da je Ustavni sud Republike Srpske, kao konačni autoritet za odlučivanje o ustavnosti i zakonitosti, svojom odlukom broj U-101/14 od 27. aprila 2016. godine već odlučio da sudski postupci u Republici Srpskoj budu uređivani njenim zakonima i  “...da sudovi mogu suditi samo na osnovu Ustava i zakona (a ne i na osnovu pravnih shvatanja sudskih odjeljenja)”.

Međutim, sve to je palo u vodu pred razmetanjem, nasilništvom i arogancijom VSTS-a BiH i stranaca. Zato su oni u julu 2018. godine od Građanskog odjeljenja Okružnog suda u Banjaluci tražili da razmotri i pod svojim imenom (s Osnovnim sudom u Banjaluci) usvoji veesteesovska neustavna i nezakonita pravila, od kojih sam neka naveo u ovom tekstu. I tako, održimo mi u Građanskom odjeljenju Okružnog suda u Banjaluci sjednicu 5. jula ove godine na kojoj smo se samo upoznali sa navedenim neustavnim pravilima, pri čemu nismo glasali za njih.

Ali, kao u slučaju don Korleonea i njegovog kuma glumca, VSTS BiH odmah reaguje i traži od nas (čitaj naređuje nam), sa nepodnošljivo izvještačenom finoćom, da ponovo održimo sjednicu te da glasamo o tim aktima. Kako je naređeno, tako je i učinjeno. Naime, odmah po prispijeću naredbe iz VSTS-a BiH organizovano je glasanje u Građanskom odjeljenju Okružnog suda u Banjaluci, na kojem je 14 sudija glasalo za, a troje protiv ovih neustavnih pravila (ja sam, naravno, glasao protiv), nakon čega je izvještaj o (kvazi)saglasnosti odmah proslijeđen u VSTS BiH.

Čim je sve to odrađeno, ubrzo je (5. septembra 2018. godine) u Osnovnom sudu u Banjaluci organizovano potpisivanje (od predsjednika Osnovnog suda i Okružnog suda u Banjaluci) tih protivustavnih pravila, uz obavezno prisustvo stranaca i predstavnika VSTS-a BiH (da slučajno nešto ne bi izmaklo kontroli). Nakon svega, ovi sudovi će u svom radu primjenjivati i ta pravila, a to što su ona neustavna i nezakonita, ma ko još mari za to.

Ovakvo ponašanje VSTS-a BiH je nedopustivo nasilništvo, koje nema nikakvog obzira prema pravnom poretku Republike Srpske i navedenoj odluci njenog Ustavnog suda. Štaviše, VSTS BiH se arogantno stavlja iznad svega toga, a o bezobrazluku stranaca (pa još sudija u njihovim zemljama) da i ne govorim.

Ali, osim svega navedenog, u onome što sam prethodno rekao treba uočiti i jednu opasnost po Republiku Srpsku, na koju ukazujem na kraju ovog teksta. Naime, sva prethodno izložena argumentacija govori o tome da je stvarni donosilac navedenih akata VSTS BiH, a ne pomenuti sudovi, koji su tu samo kao fasada iza koje se krije VSTS BiH. Na taj način se Republici Srpskoj u ovoj oblasti društvenih odnosa otima jedan dio njenih ustavnih nadležnosti, i to od VSTS-a BiH, čemu se, nažalost, nije usprotivio nijedan od sudova. Da tuga bude veća, u pripremi ovih protivpravnih akata učestvovale su i pojedine sudije Vrhovnog suda Republike Srpske.

Prof. dr Milan Blagojević, redovni profesor ustavnog prava iz Banjaluke

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana