KOLUMNA: Tajnovitost (ne)ustavne oligarhije

Milan Blagojević
KOLUMNA: Tajnovitost (ne)ustavne oligarhije

Za koji dan navršiće se dvije godine kako je predsjednik Republike Srpske svojevremeno odbio da potpiše tekst Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima Republike Srpske.

Učinio je to zbog toga što mu je srpska parlamentarna opozicija tada osnovano ukazala na neodrživost odredbe prema kojoj bi struktura policijskih službenika u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske trebalo da odražava nacionalnu strukturu stanovništva ne prema aktuelnom popisu stanovništva u Srpskoj nego prema popisu stanovništva BiH iz 1991. godine.

Nekako u sjeni svega toga promakla je činjenica da takav zakon u konačnom nije usvojen od strane parlamenta, već od malog kruga pojedinaca (njih deset) koji se naziva Zajedničkom komisijom Narodne skupštine i Vijeća naroda Republike Srpske.

Zbog toga sam svojevremeno ukazao, što moram učiniti i sada, na apsurd koji leži u ovakvom načinu donošenja zakona. Naime, takvo postupanje je najprije nedemokratsko, jer se radi o usvajanju zakona od strane nekolicine ljudi. Sve to je posljedica neustavnog ponašanja visokog predstavnika (Volfganga Petriča) koji je svojom nametnutom odlukom iz januara 2001. godine položio temelje neustavnosti o kojoj govorim i ovaj put. Petrič je tada neustavno uveo tzv. ustavne komisije koje su bile nukleus ne samo današnjeg Vijeća naroda Republike Srpske nego i pomenute Zajedničke komisije kao svojevrsne neustavne oligarhije. Zatim je Narodna skupština Republike Srpske pod štapom visokog predstavnika formalno usvojila amandman LXXXII na Ustav Republike Srpske koji je morala dostaviti visokom predstavniku, uz pismo od 18. aprila 2002. godine, da bi, tek pošto se visoki predstavnik složio sa njim, taj amandman mogao biti objavljen u "Službenom glasniku Republike Srpske" i time stupiti na snagu.

Sve ovo je učinjeno u postupku sprovođenja odluke Ustavnog suda BiH o tzv. konstitutivnosti naroda. Za tu odluku mi je nedavno jedno dobro obaviješteno lice koje je nekoliko godina radilo kao službenik Kancelarije visokog predstavnika, a čije ime iz razumljivih razloga ne želim otkriti, reklo da je napisana u Kancelariji visokog predstavnika. Zbog toga ne čudi što se ubrzo po njenom formalnom donošenju od strane Ustavnog suda BiH visoki predstavnik dao odmah na posao nametanja "rješenja" u vidu današnjeg Vijeća naroda Republike Srpske i Zajedničke komisije.

Da apsurd bude veći, u tekstu važećeg Ustava Republike Srpske propisano je da se ustavno uređenje Srpske temelji na podjeli vlasti (član 5. Ustava) te da zakonodavnu vlast u Republici vrše Narodna skupština i Vijeće naroda (član 69. Ustava). Kako vidimo, nema u ovim ustavnim odredbama, kao što i ne treba biti, nikakve zajedničke komisije koja bi bilo kako mogla vršiti zakonodavnu vlast. Međutim, odmah zatim u istom 69. članu Ustava propisano je i da ako se Narodna skupština i Vijeće naroda Republike Srpske ne mogu usaglasiti o tekstu bilo kog zakona, formira se Zajednička komisija (onih deset "veličanstvenih" - po pet iz Narodne skupštine i Vijeća naroda). Ona usaglašava tekst zakona i ako se ovih deset "veličanstvenih" dogovore i usaglase tekst zakona, zakon se smatra usvojenim.

Dakle, domaći ustavotvorac je najprije propisao (kako jedino i treba biti propisano) da parlament Republike Srpske kao kolektivno tijelo usvaja sve zakone, ali je odmah zatim rekao i da to puj pike ne važi ako nastupi situacija o kojoj sam prethodno govorio.

Na sve ovo sam ponovo osjetio potrebu da ukažem zbog činjenice da je prije nekoliko dana usvojen Zakon o Pravobranilaštvu Republike Srpske. Zakon je objavljen u "Službenom glasniku Republike Srpske", broj 7 od 25. januara 2018. godine. Iz objavljenog teksta jasno proizlazi da je zakon usvojila Zajednička komisija Narodne skupštine i Vijeća naroda Republike Srpske, što je apsurd na koji se ne smije ćutati.

U tekstu objavljenom u pomenutom broju "Službenog glasnika Republike Srpske" stoji da je Zajednička komisija na sjednici održanoj 18. januara 2018. godine usvojila amandman na Zakon o Pravobranilaštvu Republike Srpske, ali se ne može utvrditi o čemu je konkretno riječ, tako da se radi o svojevrsnoj tajnovitosti ove (ne)ustavne oligarhije. Na osnovu objavljenog teksta pomenutog zakona možemo samo nagađati da se radi o članu 35, kojim je deset "veličanstvenih" propisalo da se prilikom izbora pravobranioca Republike Srpske, njegovih zamjenika i ostalih zaposlenih u Pravobranilaštvu Republike Srpske, vodi računa o proporcionalnoj zastupljenosti konstitutivnih naroda i ostalih.

No "veličanstveni" su "zaboravili" da u ovom svom zakonu kažu kako se, bolje reći u odnosu na šta se, ima računati proporcionalnost, jer ovako kako su oni rekli može se tumačiti (sasvim legitimno i pravno ispravno) da se radi ne samo o proporcionalnosti u odnosu na posljednji popis stanovništva u Republici Srpskoj nego i o proporcionalnosti prema popisu stanovništva BiH iz 1991. godine. Kažem ovo zbog toga što Ustav Republike Srpske ima odredbu prema kojoj će konstitutivni narodi i grupa Ostalih biti proporcionalno zastupljeni u javnim institucijama u Republici Srpskoj i da će se ta proporcionalnost bazirati na popisu iz 1991. godine, dok se Aneks 7. Dejtonskog sporazuma u potpunosti ne sprovede, ali je Ustavom Srpske propušteno da se kaže (a trebalo je reći) kad će se taj aneks smatrati sprovedenim i ko je taj ko će to reći.

S obzirom na sve iznijete razloge, ne mogu se ni ovaj put oteti utisku da se radi o apsurdima svojstvenim samo nama, na šta se neće (i ne može) naići u državama sa demokratskom političkom tradicijom i pravnom kulturom. Zbog toga sa ovakvim kvaziustavnim ponašanjem treba odmah prestati, a u postupku donošenja novog Ustava Republike Srpske o čemu se priča, navedeni apsurd, da deset osoba, a ne parlament donosi zakon, treba poslati na smetljište istorije, gdje mu je i mjesto.

Piše: Prof. dr Milan Blagojević, profesor ustavnog prava iz Banjaluke

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana