KOLUMNA: Kvaziautoritet sud(ij)skog jednoumlja

Milan Blagojević
KOLUMNA: Kvaziautoritet sud(ij)skog jednoumlja

Posljednji dan novembra ove, 2018. godine pamtićemo po izricanju oslobađajuće drugostepene presude Suda BiH u predmetu protiv optuženog Nasera Orića za zločine počinjene nad Srbima srebreničkog kraja.

Ne bih ovdje komentarisao tu presudu, iako je pravnosnažna, već u vezi s njom želim ukazati na važnost jednog detalja koji je apostrofiran odmah po objavljivanju te presude. Naime, više ovdašnjih medija objavilo je vijest, kojoj sudeći po njenoj sadržini samo pravosuđe može biti izvor, da tročlano apelaciono sudsko vijeće u ovom predmetu odluku nije donijelo jednoglasno i da je izricanju presude prisustvovao samo jedan od sudija iz tog vijeća. Beogradske “Večernje novosti” su na svom portalu čak prenijele vijest da “sudija Apelacionog veća Suda BiH Dragomir Vukoje danas iz protesta nije prisustvovao izricanju oslobađajuće presude...” i da je sudija Vukoje “izdvojio mišljenje prilikom odlučivanja, smatrajući da je Orić trebalo da bude osuđen za ratne zločine počinjene u selima Zalazje, Lolići, Kunjerac...” Radio-televizija Republike Srpske je na svom portalu objavila da je nedolazak tužioca Miroslava Janjića na objavljivanje presude znak protesta, a zatim je u formi citata napisala i da je tužilac Janjić rekao: “Nema žrtava iz Republike Srpske, nema sudije iz Republike Srpske, nema tužioca iz Republike Srpske. Mislim da je ovo poslednji čas da ovo društvo i VSTS postave sebi pitanje, što nam Srba nema u sudnici? Jesmo li mi postigli pravnu sigurnost i pravnu ravnopravnost! Ja lično mislim da ništa od toga nije postignuto!”

Dvije stvari u prethodno citiranim tekstovima su veoma važne. Jedna od njih je nesporna činjenica da objavljivanju ove presude nisu prisustvovali svi članovi vijeća, iako je to trebalo da učine ako se u svom radu drže slova zakona. Kažem to zbog toga što Apelaciono vijeće Suda BiH čini troje sudija, pa kad u članu 286. Zakona o krivičnom postupku BiH piše da sud, dakle ne sudija, prilikom objavljivanja javno čita izreku presude i saopštava ukratko njene razloge, onda to može jedino značiti da sve sudije članovi vijeća treba tome da prisustvuju.

Druga važna stvar u ovom slučaju tiče se prava i obaveze sudije koji je glasao suprotno od većine sudija koje su ga preglasale, da i on napiše razloge za svoje izdvojeno neslažuće mišljenje te da se i ti razlozi dostave strankama i licima oštećenim krivičnim djelom, jer se sve to odnosi na njihova prava i obaveze, odnosno odgovornost i odštetu o čemu je raspravljano u sudu. Od toga, nažalost, do sada nije bilo ništa kod nas, pa su stranke i oštećeni, a time i javnost, neustavno uskraćivani u ostvarivanju svog ustavnog prava da za njih ne smije biti niti ostati tajna ništa od onoga što je sud (u)radio u njihovom predmetu. Zbog takve neustavne sudske prakse mi ćemo i ovaj put ostati uskraćeni za informaciju o razlozima kojima se rukovodio sudija Dragomir Vukoje kada je glasao protiv oslobađanja optuženog Nasera Orića. Naravno, ne kažem to zato što se radi o optuženom Naseru Oriću i što je većinska odluka sudija povoljna za njega. Moglo je biti i obrnuto, to jest da je jedan sudija u tom predmetu  glasao za oslobađajuću presudu, a da su ga ostale sudije preglasale i osudile optuženog. I u tom slučaju bi stranke i oštećeni imali jednako pravo da im se dostavi i većinska presuda i izdvojeno neslažuće mišljenje sudije koji je glasao suprotno.

U osnovi toga je ustavno pravo na slobodu izražavanja misli, koja je kod nas svakom pojedincu (a to znači i sudiji) garantovana ne samo entitetskim ustavima nego i Ustavom BiH i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Štaviše, Ustavom BiH je propisano da se ta konvencija ovdje neposredno primjenjuje i da ima jaču pravnu snagu od svakog domaćeg zakona, pa stoga svaki naš zakon suprotan Konvencijskom pravu mora ustuknuti pred njim. Pored toga, Ustav BiH u članu 2. garantuje ostvarivanje slobode izražavanja misli bez diskriminacije po bilo kom osnovu, pa i po osnovu statusa, što znači da se sudiji zbog tog njegovog statusa ne smije uskraćivati da javno izrazi sudijsku misao u svakom predmetu u kojem postupa.

Ta sloboda je dvoslojna, jer u prvom sloju sadrži pravo saopštavanja, a u drugom pravo primanja misli, što na terenu konkretnog slučaja ne znači samo pravo sudije da, i kad ostane u manjini, svoju neslažuću misao saopšti strankama i oštećenim na koje se odnosi, već i jednako ustavno pravo svih tih lica na ničim sputanu slobodu primanja te informacije. U krajnjem, samo u tom slučaju imamo i ostvarenje prava na pravično suđenje, kojeg nema ako stranke i oštećeni u ovakvim slučajevima mogu dobiti samo dio, to jest ono što je uradila većina sudija, a ne i ono što je uradio sudija koji je ostao u manjini. Ako je tako, a jeste, onda se takvim pravičnim suđenjem ne narušava niti se može narušiti nepristrasnost i autoritet suda. Naprotiv, oni se time samo jačaju, jer se u samoj suštini sudijske nezavisnosti nalazi pravo svakog sudije da misli slobodno i nezavisno od bilo koga. U tom procesu slobodnog mišljenja sudija samostalno tumači i primjenjuje zakon (što podrazumijeva i odgovornost sudije za samovolju u primjeni prava), a nakon toga, upravo zbog nezavisnosti svakog sudije, mora mu se omogućiti da svoje misli i saopšti strankama. Ne može se reći da se štiti autoritet suda ako u većinski donesenim odlukama stranke i oštećeni mogu znati samo stav i razloge većine sudija, a ne i razloge sudije koji je ostao u manjini. To je direktno negiranje autoriteta tog sudije (a time i autoriteta suda), budući da i on kao sudija ima i treba da ima autoritet. Svako suprotno poimanje nije zaštita autoriteta suda, već njegovo negiranje. Ovo tim prije što se pravom svakog sudije da saopšti i svoje neslažuće mišljenje ne negira autoritet suda, jer se neslažućim mišljenjem ne negira moć suda da izvrši većinsku presudu.

No, sloboda sudijske misli ne samo što ne potire autoritet suda, već se njome sprečava nametanje sud(ij)skog jednoumlja, do čega nužno dovodi ponašanje kakvo imamo kod nas u praksi. To su temelji za kvaziautoritet sudova i sud(ij)sku autoritarnost. Ona nameće jednoumlje koje je opasno kao i svako drugo jednoumlje, jer gdje svi misle isto, tu malo ko misli i tu nema vladavine prava. Stoga mogu da razumijem što sudiji Vukoju vjerovatno ni na pamet neće pasti da napiše svoje obrazloženo neslažuće mišljenje, a kamoli da ga dostavi strankama i oštećenim. Ako bi to učinio, može biti siguran da će odmah dobiti disciplinsku optužnicu u VSTS BiH i razrješenje, što će i njega i njegovu porodicu dovesti u nezgodnu situaciju, u koju ovdje i inače dođu ljudi kad ostanu bez posla.

Pravosuđe koje počiva na takvim temeljima je bolesno pravosuđe i kao takvo ne može pomoći u liječenju od brojnih drugih bolesti kojima je inficirano naše društvo. Naprotiv, takvo kakvo je sada ono samo dolijeva so na brojne društvene rane. Izlaz iz toga je u dosljednoj primjeni ustavnih prava i sloboda sudije i stranaka o kojima sam ovdje govorio. Samo tako će se uvesti u red i one sudije koje budu u većini, jer u ovakvom bolesnom sistemu one znaju da će za stranke vječno ostati tajna sve drugo osim njihove većinske presude. A da se radi na način na koji sam prethodno ukazao, e onda bi i ta većina sudija dobro razmislila da li je baš njihova odluka ispravna, jer će na kraju strankama račun o svemu položiti ne samo oni u svojoj većinskoj presudi već i onaj sudija koji je ostao u manjini. U tome su, siguran sam, i razlozi zbog kojih većina zemalja Evrope (Bugarska, Danska, Estonija, Grčka, Hrvatska, Litvanija, Norveška, Poljska, Portugalija, Rumunija, Slovačka, Španija, Švedska) imaju jedino ispravna rješenja o kojima sam ovdje govorio.

 dr Milan Blagojević, sudija Okružnog suda u Banjaluci

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana