KOLUMNA: Haško pasivizovanje krivičnog pravosuđa
Nedavno objavljivanje prvostepene presude Suda BiH u predmetu protiv optuženog Nasera Orića izazvalo je burne reakcije domaće javnosti. Nekako u sjeni tih reakcija ostala je činjenica da je predsjedavajući sudskog vijeća, iznoseći razloge za oslobađajuću presudu, rekao da je ona donesena, jer tužilac nije uspio da van razumne sumnje dokaže krivicu optuženog. Upravo te riječi su me podstakle na pisanje ovog teksta.
Njime želim da ukažem na suštinu jednog procesa kojim je izvršena pasivizacija i svojevrsna desanktuarizacija domaćeg krivičnog pravosuđa. Da bi se razumjela suština tog procesa neophodno je najprije reći da prva pomisao koju ima čovjek pri pomenu pojma sud jeste da je to mjesto na kojem ljudi, po prirodi stvari, traže utočište za rješavanje međusobnih sporova. Od tog utočišta ljudi s pravom očekuju da se ono postara o tome da sve činjenice budu pravilno i potpuno utvrđene, jer se samo tako pronalazi i utvrđuje istina, što je conditio sine ljua non za pravilnu primjenu prava. Stoga ne čudi što je nekada u bivšoj SFRJ odgovarajućim zakonom o krivičnom postupku bilo propisano da se sud, a ne tužilac i optuženi, stara o tome da sva pitanja u konkretnom krivičnom predmetu svestrano budu pretresena i utvrđena istina. Radi ostvarivanja tog cilja sud je imao ne samo pravo nego i obavezu da, i kada to ne predlažu tužilac i optuženi, određuje i izvodi dokaze u krivičnom postupku, kako u fazi istrage koju su vodili sudovi tako i na glavnom pretresu.
Nažalost, od svega toga danas nije ostalo gotovo ništa. Umjesto navedenih postulata neophodnih za pravilno funkcionisanje krivičnog pravosuđa, dobili smo implantate presađene u ovdašnje zakonodavstvo pod odlučujućim uticajem onoga što je nastalo u Tribunalu u Hagu. Naime, u postupku pred tim tribunalom osmišljeno je pravilo da tužilac, a ne sud, vodi istragu. Tamo je takođe osmišljeno i krajnje neracionalno pravilo da dokaze izvode strane u postupku, to jest tužilac i optuženi, a sudsko vijeće u svemu tome ima pasivnu ulogu. To znači da sudsko vijeće "istinu" utvrđuje samo iz dokaza koje su izveli tužilac i optuženi, što u konačnom ima za posljedicu da neistina postane formalnopravna istina. Do koje mjere idu apsurdi ovog tribunala svjedoče i njegova pravila o direktnom i unakrsnom ispitivanju. U obilju neracionalnih ideja sadržanih u Pravilima postupka pred Tribunalom u Hagu ovo su najvažnija koja sam izdvojio za ovu (ne)priliku.
Njihova važnost, kad je riječ o našem prostoru, leži u činjenici da su sve te ideje doslovno preuzete u ovdašnjim zakonima o krivičnom postupku. Nesumnjivo je da su ključnu ulogu u tom procesu, pored stranaca, odigrali i domaći likovi. Oni su se na taj način nezasluženo uzdigli na društvenoj ljestvici, uspijevajući da svojim servilnim ponašanjem postignu konačni oblik željene i ničim zaslužene afirmacije. No, jednako tako je važna i činjenica da je upravo zahvaljujući takvim likovima vršena svojevrsna indoktrinacija domaćih pravosudnih kadrova, na jednoj, i legitimizacija navedenih neracionalnih ideja iz postupka pred Tribunalom u Hagu, na drugoj strani.
Implantacija navedenih ideja najprije je započela u Brčko distriktu, ubrzo po njegovom uspostavljanju 1999. godine. Naime, tamo je najprije donesen Zakon o krivičnom postupku, u kojem su bila sadržana sva navedena pravila iz Tribunala u Hagu. Dakle, Brčko distrikt je poslužio i kao svojevrsna pravna laboratorija. Zanimljivost ove jurističke laboratorizacije je u nečemu što je ostalo prilično skriveno od najšire domaće javnosti. Riječ je o načinu na koji su domaći kadrovi sve to nekritički prihvatali samo zbog želje da sačuvaju vlastite pozicije i visoke plate.
U tom smislu navešću događaj kojem sam neposredno prisustvovao, a zbio se tokom jednog seminara za ovdašnje sudije i tužioce organizovanom u jesen 2013. godine na Vlašiću. Tom prilikom jedan od nosilaca pravosudne funkcije u Brčko distriktu (ime mu neću spominjati da mu ne pravim probleme) lično mi je rekao kako je i u vrijeme implantacije navedenih ideja u zakonodavstvo Brčko distrikta obavljao pravosudnu funkciju u distriktu i imao veoma dobru platu. Zbog toga i samo zbog toga je, kako mi je priznao, prihvatao sve što bi u afirmativnom smislu o tim implantatima rekao Amerikanac Majkl Karnavas, inače inostrani službenik koji je u to vrijeme bio ključna figura u tzv. procesu pravne reforme u Brčko distriktu.
Nakon što je ovaj proces završen u Brčkom, ubrzo se počelo sa njegovim ostvarivanjem u Republici Srpskoj, FBiH i na nivou BiH. Sjećam se u vezi s tim brojnih seminara koji su, uglavnom pod nadzorom stranaca, najprije organizovani za naše sudije i tužioce. Njihova svrha nije bila samo da se upoznaju sa tim kako ovi implantati funkcionišu u Brčko distriktu, već i da se pridobiju za njih, odnosno da ih prihvate i počnu ih zagovarati kao buduće zakonsko rješenje. Za to strancima nije bio neophodan poseban trud, jer su ih ovdašnji kadrovi prihvatali bez bilo kakvog opiranja. Štaviše, ti kadrovi su počeli gorljivo zagovarati da se uvedu ova "rješenja". Kao rezultat svega toga danas imamo gotovo sakrosantna pravila u domaćoj krivičnoj proceduri, prema kojima tužilac i optuženi izvode dokaze. Na drugoj strani je sudija koji vodi postupak, koji je u vezi s tim gotovo nijemi posmatrač, to jest procesni subjekt koji ne izvodi dokaze radi utvrđivanja istine. Umjesto toga, on "istinu" utvrđuje na osnovu dokaza koje su mu ponudile stranke.
I u vezi sa ovim sjećam se brojnih seminara na kojima su naše sudije, indoktrinisane od stranaca i domaćih "eksperata", govorili kako izvođenje dokaza radi utvrđivanja svih relevantnih činjenica ne treba da bude njihov, već posao tužioca i optuženog. Koliko daleko se išlo u ovim iracionalnostima svjedoči i jedan primjer iz prakse koji sam neposredno posmatrao. Kada se pozove svjedok da svjedoči u krivičnom postupku, on je dužan da svjedoči o svim činjenicama koje su mu poznate, a to mogu biti sve one činjenice koje su obuhvaćene optužnicom. U slučaju koji sam neposredno posmatrao te činjenice, iz razumljivih razloga, neću nazvati njihovim pravim imenom nego ću ih za potrebe ovog teksta označiti kao A, B, V i G. Jedna od stranaka u tom postupku pozvala je kao svjedoka određeno lice i rekla da će ga saslušati o činjenici A. Kada je to i učinila na glavnom pretresu, osjetila je potrebu da svjedoka pita i o činjenicama B, V i G, jer su i one predmet optužnice. Međutim, suprotna strana se tome protivila, ističući da je prvobitno predloženo da se svjedok sasluša samo o činjenici A, zbog čega ne može biti saslušavan i o preostalim činjenicama.
Takvo postupanje je posljedica upravo one iracionalne edukacije i indoktrinacije sudija, tužilaca i advokata o kojoj sam maločas govorio, kojima se plasiraju ideje o tome da se svjedok saslušava o činjenicama za koje je predloženo i određeno njegovo saslušanje. Da sve bude poraznije, u ovom konkretnom slučaju sud je prihvatio prigovor i nije dozvolio da se svjedok saslušava o ostalim činjenicama. Kada se ovako postupa, onda ne treba da čudi kada čujemo zaključak, kao s početka ovog teksta, da nešto nije dokazano izvan razumne sumnje.
Prof. dr Milan Blagojević, redovni profesor ustavnog prava iz Banjaluke
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
