Nešenel interest: Pet mjesta na kojima bi u 2018. mogao izbiti rat

Svijet je uspeo da se provuče kroz veći dio 2017. godine bez kataklizmičnog sukoba velikih sila. U nekim dijelovima svijeta (prije svega u Siriji) napetosti su značajno smanjene. U drugim je, već ionako teška situacija postala još napetija, ocijenjuje taj američki dvomjesečnik.

Kako se ocijenjuje u tekstu Roberta Farlija, pet kriza koje bi velike sile mogle dovesti u sukob tokom 2018. godine su Sjeverna Koreja, Tajvan, Ukrajina, južno krilo NATO-a i Persijski zaliv.

Sjeverna Koreja je, nesumnjivo, najopasnija spoljnopolitička kriza sa kojom se svijet danas suočava. Uspjeh Pjongjanga u razvijanju balističkih raketa, kombinovan sa diplomatskim neiskustvom Trampove administracije, stvorio je vanredno opasnu situaciju.

Sjeverna Koreja je, iznova izvodeći raketne probe i nuklearne testove protekle decenije, pokazala da nije sklona da se uruši pred američkim pritiskom. SAD su odgovorile diplomatskom nedoslijednošću, pošto su visoki zvaničnici često davali suprostavljene izjave u roku od nekoliko sati.

Situaciju komplikuje to što i Sjeverna Koreja i SAD imaju preventivne planove - SAD da unište sjevernokorejske komunikacije i instalacije prije nego što rakete budu lansirane, a Sjeverna Koreja da takvu sudbinu izbjegne. Takva situacija mogla bi lako da dovede do pogrešnih procijena bilo koje strane i do potencijalog rata u koji bi mogli da budu uvučeni Japan i Kina.

Što se tiče Tajvana, NI ocijenjuje da nedavne agresivne izjave kineskih vojnih i diplomatskih lidera nagoviještavaju da barem neki u Pekingu vjeruju da se vojna ravnoteža pomjerila u njihovu korist. Takvo opažanje je govoto sigurno preuranjeno i ne dijeli ga cijelo rukovodstvo NR Kine, ali je ipak opasno. Kina je takođe pojačala vojnu aktivnost u regionu iako, uzevši u obzir njen rastući vojni profil, to važi za skoro svaki region na njenim granicama.

SAD su odgovorile smirenošću, osuđujući kineske korake i najavljujući krupne prodaje oružja Tajvanu. Trampova administarcija je, međutim, zamutila diplomatske vode svojim konfuznim stavom o Sjevernoj Koreji, koji je uključivao i poziv Kini da pojača sankcije prema Pjongjangu. U odnosima Pekinga i Vašingtona, koji zahtijevaju predviljivost i pažljivu diplomatiju, značajni igrači u Kini i SAD izgleda da su spremni da prihvate neizvijesnost, što bi moglo dovesti do razornog sukoba.

Situacija u Ukrajini ostaje napeta, gdje vlada krhki prekid vatre na istoku zemlje, konstatuje NI. U samom Kijevu, demonstacije i bizarna saga sa bivšim gruzijskim predsjednikom Mihailom Sakašvilijem pokrenula je pitanja o stabilnosti vlade.

Sukob bi mogao izbiti na više načina. Kolaps ukrajinske vlade, koji bi bi u teoriji bio koristan za Moskvu, mogao bi dovesti do nestabilnosti i nasilja. Snage bliske Moskvi mogle bi se osjetiti ojačanim, a sam Vladimir Putin mogao bi da vidi priliku da zauzeme veći dio Ukrajine. S druge strane, kolaps vlade u Kijevu mogao bi na vlast dovesti krajnje desničare, što bi samo dolilo ulje na vatru sukoba u istočnoj Ukrajini.

Iako je Trampova administracija odustala od mlake podrške koji je Kijevu pružao Barak Obama, ozbiljan ruski vojni upad u Ukrajinu, zaprijetio bi da uvuče Evropu i SAD u sukob sa Rusijom.

Kada se radi o južnom krilu NATO-a, ocijenjuje NI, odnosi između SAD i Turske su praktično urušeni protekle godine, dok su se Ankara i Moskva značajno približile. Tursko otuđenje od Evropske unije i SAD, simbolizovano kupovinom ruskog oružja, moglo bi voditi ka značajnoj promjeni u regionalnom odnosu snaga.

NI ističe da Turska, Rusija i SAD ne vide rat kao razuman način za riješenje te nove diplomatske situacije. Ali Turska je izuzetno značajna zemlja i njen stav utiče na ishod događaja u Siriji, Iraku, Iranu, na Balkanu i Kavkazu. Pomjeranje turske diplomatske orjentacije mogao bi da ima nepredvidljive posljedice duž njenih granica, posebno kada se radi o kurdskim aspiracijama za stvaranje države, a moglo bi uticati na spor u Nagorno Karabahu. Takav razvoj događaja mogao bi imati posljedica po način na koji države jugoistočne Evrope razmišljaju o svojoj privrženosti NATO-u. To bi moglo da učini da bilo Moskva, bilo Vašington, pogrešno procijene snagu svojih karata.

Osvrćući se na Zaliv, NI ukazuje da je na Srednjem istoku gotovo uvijek bilo sjeme sukoba velikih sila, iako to sjeme rijetko daje plod. Dok se građanski rat u Siriji vuče ka završetku, pažnja se skreće na konfrontaciju između Irana i Saudijske Arabije. Rijad i dalje izgleda da je lak na oružju, i sklon da svuda vidi umiješane ruke Teherana. Iran, sa svoje strane, nastavlja da širi svoj uticaj u Iraku, Siriji i drugdje.

Trampova administacija je, pak, uglavnom prihvatila pobjedu Asadovog režima u Siriji, i preokreće svoje napore na suprostavljanje Iranu u regionu. To je uključilo i davanje blanko čeka Saudijskoj Arabiji u Jemenu i na drugim mjestima, što bi moglo lako da dovede do pretjerane samouvjerenosti u Rijadu.

Da li bi Rijad i Teheran mogli da suzbiju svoj rat? Rat je izbijao u Zalivu i ranije bez uključivanja ostatka svijeta, ali Rijad je pokazao jasnu spremnost da izgradi diplomatsku i vojnu koaliciju protiv Irana, možda i dotle da u nju uključi Izrael. Sa Rusijom koja ponovo potvrđuje svoj položaj u regionu, vrlo je lako zamisliti sukob velikih sila.

Ocijenjujući da neizvijesnost koju je stvorila Trampova administracija

nije pružila mogućnost drugim državama da nastupe, NI zaključuje da se njome povećava mogućnost pogrešnih procjena u kriznim i nekriznim situacijama.

Nadajmo se da će Trampov spoljnopolitički tim, dok se formira i sazrijeva, razviti doslijedniji pristup diplomatiji koji će umanjiti prijetnju koju predstavljaju neke od tih kriza, ističe NI.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.