Sputnjik: Oluja traje već 20 godina

Sputnjik
Sputnjik: Oluja traje već 20 godina

Nakon što je poslije rata ubijeno 70 srpskih povratnika, velik broj pretučen, mnogi uhapšeni i na skandalozni način osuđeni, uslijedio je u posljednje vrijeme završni udarac — otimanje zemlje i na taj način zatiranje jednog naroda na njegovim vijekovnim prostorima.

Godinama poslije „Oluje" podrhtava tle pod Srbima u Hrvatskoj. Širokogrudnost hrvatskih vlasti prema njima djeluje kao prostrano minsko polje, a birokratska regulacija njihovog povratka kao ogroman betonski zid koji ni ptica ne može da preleti. Osjećaj hrvatske državne politike o vekovnoj šansi da se ovog naroda riješi za sva vremena već godinama kombinuje brutalno i perfidno nasilje, te razne metode uklanjanja elementarnih materijalnih i simboličkih tragova srpskog entikuma na hrvatskim prostorima, piše ruska agencija Sputnjik.

„U prvim godinama povratka ubijeno je 70 Srba; vatrenim i hladnim oružjem, postavljanjem mina ispod kućnog praga, iza vrata, u baštama i drvima za zimu, žitu i kukuruzu, ispod traktora… Te podatke ima i Haški sud u svojoj arhivi. Ali ga ne interesuju. Kao što ni hrvatskom pravosuđu ne pada na pamet da nekoga zbog tih zločina strpa u zatvor", kaže univerzitetski profesor Svetozar Livada, koji se već godinama bavi demografskom, materijalnom, socijalnom, političkom i kulturološkom havarijom srpske nacije u Hrvatskoj.

Taktika produženog progona gušenjem volje za povratkom imala je do sada razne varijante. Procijenjeno je da bi velika stradanja Srba u Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata, upravo podsjetnikom na NDH-ovsku zločinačku tehnologiju, posebno neke njene manufakturne karakteristike, mogla u najvećoj mjeri da potakne razmišljanje o tome kako bi ubuduće mogli da se osjećaju u Hrvatskoj.

Pošto se vodi računa i o tome kako će na mekšu varijantu „Oluje" reagovati uticajnije države, matematički je izvedena procjena da će tzv. demokratski svijet brzo zaboraviti na nožem zaklanog Dušana Vilića (2005. godine) i kanapom udavljenog Momčila Španovića (2012. godine), te nisu hiljade tako ubijene. Ali se isto tako zaključilo da će ipak drukčije o prirodi takvih zločina razmišljati oni koji bi mogli biti odabrani kao slijedeći u redu za ovako surova smaknuća.

Bilo je u sličnim situacijama i primjera ideološkog performansa — ruganja simbolima pod kojima su Srbi izborili slobodu od fašizma; ubiju čovjeka i onda mu stave na glavu partizansku kapu sa zvijezdom petokrakom, surovo ga na taj način ponizivši i sadržajno zaokruživši svoju predanost patološkoj odbojnosti gotovo uvijek spram istoj nacionalnoj adresi.

 

Nošeni učincima hrvatskog istorijskog revizionizma i lošim kućnim odgojem ovi savremeni zločinci kao metodu etničkog čišćenja svakodnevno koriste i izvlačenje svojih NDH-uzora iz dna pakla u kojem su završili svoj ratni put, promovišući ih kao konačne pobjednike.

Daleko je manje, uostalom, Srba u Hrvatskoj danas nego što ih je bilo kad je završio Drugi svjetski rat.

Kada se u Hrvatskoj sudi za ratne zločine onda je to najčešće pravna lakrdija kad je riječ o optuženim Hrvatima, ili pravni masakr ako se sudi Srbima. Prilikom suđenja hrvatskim vojnicima i policajcima zbog zločina nad Srbima u Kerestincu sudsko vijeće je tamošnju renesansno-baroknu građevinu pretvorenu u logor preimenovalo u konačište, mada je dokazano da je tamo bilo premlaćivanja, silovanja i priključivanja struje ljudima na genitalije.

Stevan Jokić iz Lišana Tinjskih, star 63 godine, ubijen za vrijeme „Oluje", tajno je sahranjen u tuđu grobnicu u 20 kilometara udaljenom Zemuniku Donjem. Osam godina kasnije otkriveno je gdje su završili njegovi posmrtni ostaci kad je vlasnica grobnice, jedna žena iz Zadra, pokušala da sahrani svog supruga. Jokićeve kosti su eshumirane ali ubrzo su nakon toga, na putu za Lišane Tinjske, dočekane u zasjedi i umalo otete, da nije intervenisala policija.

Jovo Begović je osuđen pod optužbom da je kao član minobacačkog voda kriv za ubistvo hrvatskog civila u Sisku, mada je jedan hrvatski vojnik, koji je bio na licu mjesta, svjedočio da tog civila nije ubila minobacačka već tenkovska granata u momentu kada je pucao na tenk koji se nalazio u kasarni. Ali za sudsko vijeće nije bilo dileme, preimenovalo je tenk u minobacač i poslalo Jovu 10 godina na robiju.

Do sada je uhapšeno 140 povratnika. Većina je puštena u prosjeku nakon dvije godine provedene u zatvoru, ali se malo ko odlučio da reskira i da nevin iza rešetaka čeka završetak dvogodišnje istrage. Srpska zvanična strana je pristala na spiskove optuženih kako bi izbjegli Srbi videli ko bi mogao da bude uhapšen, a Hrvatska već godinama hapsi i one koji nisu na tom spisku.

Ne zna se je li Srbima više imovine zapaljeno, srušeno ili oteto. Šta im se sve događa kad žele da usijele u svoju kuću najupečatljivije svjedoči primjer Stevana Graovca iz Smilčića u Ravnim Kotarima. Kad je video da nema nikakve šanse da mu država vrati kuću, Stevan je odlučio da se popne na trešnju, na njoj napravi šator i s nje ne silazi dok ne dobije svoju imovinu.

Vijest koju je ponudio medijima bila je dovoljno atraktivna, pa su u Smilčić stigli i novinari iz Njemačke i Francuske, digla se velika prašina i Stevanu je kuća vraćena. Nedugo nakon toga jedan čovjek na Kordunu, ohrabren ovim primjerom, takođe se popeo na drvo. Ali tema iz Smilčića je već bila potrošena. Stevan Graovac je uspio zato što se prvi popeo do novinskog naslova: „Kô ptica na grani". Kakvi bi se samo romani mogli napisati o ovakvim tragedijama.

Zatim je na red došao završni udarac. Evo opet primjera iz Ravnih Kotara. Hrvatska država je tamošnjim Srbima 1961. godine uzela 500 hektara zemlje i dala je Poljoprivrednom kombinatu Zadar, a njenim vlasnicima poklonila nacionalizovanu zemlju porodice poznatog pisca Vladana Desnice. Kad je ta zemlja 2006. godine vraćena Desnicama, njeni dotadašnji korisnici nisu ostali samo bez nje već i bez svojih davno oduzetih parcela. Država ih je prodala za samo 0.70 kuna po kvadratu. I to isključivo Hrvatima.

Srbima izmiče iz posjeda i zemlja koju im je svojevremeno poklonio car Franjo Josip. Što im je dala Austrougarska, otima im Hrvatska. Onima koji su se vratili sudovi šalju riješenje o oduzimanju zemlje sa napomenom da mogu da se žale, a onima koji se nisu vratili riješenje lijepe na tablu u opštinama gdje su Srbi nekada živjeli, znajući da za njega neće ni znati, a kamoli da se žale.

Nakon toga na red dolaze zemljišne površine koje niko ne obrađuje ili za njih niko neće moći da plati porez kada se Hrvatska odluči na provođenje tog djela svog zakona o poljoprivrednom zemljištu. Zatvara se krug zatiranja jednog naroda na njegovim vjekovnim prostorima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana