Osijek: Preživljavaju zahvaljujući psećoj hrani

Glas Slavonije
Osijek: Preživljavaju zahvaljujući psećoj hrani

Gladni smo i željni svega. Da nam nije pseće hrane koju dobivam od udruženja za zaštitu životinja za četiri psa koja sam udomila, ne bismo preživjeli, počela je svoju potresnu ispovijest 67-ogodišnja V. K. s josipovačke pustare, prigradskog naselja Osijeka, gdje živi s unukom i bolesnim sinom, te psima koji su ko zna odakle dolutali do njene kuće.

I njih je ta dobra duša prihvatila jer zna što je nevolja.

"Da ne uzimam od pasa pseću paštetu, crijeva i iznutrice, sve troje bismo već odavno umrli od gladi", kaže u razgovoru za "Glas Slavonije".

Razgovor je vođen u humanitarnom udruženju "Rijeka ljubavi", koja će toj porodici pokušati pomoći koliko god bude mogla.

Onaj jedan obrok iz narodne kuhinje, na koji boležljiva i skromna Slavonka ima pravo, ali često ne može otići po njega jer nema kako i čime, mora podijeliti na tri dijela.

"Da mi nije unuke, već bih se ponovno pokušala ubiti. Zakoniti sam joj staratelj jer su mi sina veterana prevarili pa je ostao bez svega, čak i bez djeteta. Naime, unuku sam uspjela izvući iz doma gdje ju je država smjestila pa smo sada ipak sretni što smo, čak i ovakvi jadni kakvi jesmo, ponovno zajedno i živimo opet kao porodica. Samo da mi Bog da još toliko da poživim dok unuka ne završi te dvije-tri godine škole koliko joj je ostalo do kraja da može početi raditi. A onda neka i umrem, neće mi biti žao. Zapravo, ovako gladna, sita sam svega, nije mi do života. Negdje sam vidjela da se ljudi ubijaju tabletama i alkoholom pa sam i ja pokušala isto, ali su me spasili", jecajući priča Slavonka dodajući da svaki ručak, ako ima šta u lonac staviti, "zasoli suzama".

"Plačem jer ne mogu ništa priuštiti ni sebi ni unuci, ne idem ni k ljekaru jer što ću kad nemam novca da doplatim lijek koji mi prepiše. Jako volim svoje pse i da mi redovno ne donesu za njih hranu kojoj je prošao rok trajanja, naš bi tanjir bio poprilično prazan. Na jelovniku su nam pseća pašteta s majonezom, gulaš od životinjskih crijeva, iznutrice na sve načine", priča Josipovčanka.

Kaže da ima i nešto vrta, ali tek toliko koliko može sama okopavati. Od toga pripremi nešto i za zimu.

"Tavu imam, ali već odavno ničim nije bila zamašćena. Kod nas se na šporetu i u stanu odavno nije osjetio miris pečenog mesa. Ne pamtim kad smo ga jeli. Meni, doduše, meso i ne treba, kao ni bilo što drugo. Moj je život gotov, moram jesti samo da smognem snage pomagati svojim ukućanima. Prevrćem po kontejnerima, neke je to stid, ali samo da znate da nađem ponekad i dobru hranu. Čovjek pojede svašta kad nema što drugo. Na pijaci između nogu piljarica često znam pokupiti i lišće kelja ili nekog drugog zelenila. One bace, neke me i kinje što skupljam... No, meni i to valja za ručak pa šutim i plačem u sebi radosna jer ću opet imati nešto svojima staviti skuvano na stol. Krivo mi je što me ismijavaju, pa ne kradem, nego ih pitam", govori Slavonka.

"Dobili smo tri metra drva za cijelu zimu. Hladno nam je, dolje nam je goli beton, nemamo ni namještaja u tih 28 kvadrata. Grijalicu na struju ne smijem ni pomisliti upaliti, jer ko će mi, zaboga, platiti tu struju?! Ni od rodbine nema niko da nam pomogne, a neki od njih još me i kude što sam preuzela brigu o djetetu i sinu na sebe. Nisam valjda dijete trebala ostaviti u domu ili na ulici?! Pa, to dijete je jako dobro i pažljivo i prema tati i prema meni. Skromna je, ni telefon nema kao drugi, a kamoli kompjuter. Nema ona uslove ni da piše zadaću normalno, a kamoli tehničke novotarije. Pitam se je li došlo vrijeme da nikome ni do koga drugog nije stalo. Nije to prije tako bilo! A sada, da mi nije u pomoć pritekla 'Rijeka ljubavi' i Štefica Čučak, svisnuli bismo već odavno. Hvala im na svemu. Sad se i sin malo smirio. Ne pokušava se više ubiti, a grozim se od pomisli na koje je sve načine do sada htio skončati život - vješao se pa su ga spašavali, polio se benzinom jednom, ali su ga u zadnji tren zaustavili da se ne zapali... Jao, meni! Pa policija je svako malo dolazila dežurati oko njega da ne naudi sebi", priča dok joj se grlo steže.

S ljubavlju priča i o svojim psima, kojima je dala imena nakon što ih, kaže, udruženje nije moglo uzeti u azil, ali su joj umjesto toga ponudili sterilizaciju kuja i hranu za njih.

"Dok je meni moje Višnjice, koja je slijepa, dvije Curice (obje se kujice odazivaju na to ime), Kuki i Lile, biće valjda i njima i nama nešto pojesti", tužno zaključuje Josipovčanka koja sa svojom porodicom živi tu, pored nas.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana