Oluja: Neki tuđi zločini

Okrugle godišnjice povezane sa nacionalnim mitovima prilika su koju političari na Balkanu rijetko propuštaju. U tom izigravanju patriotizma i jurnjavi za glasovima prvo i najviše strada istina. Utihnuće bat strojevog koraka na zagrebačkim ulicama, zastave u Srbiji neće više stajati na pola koplja, ali ostaće jednostrane interpretacije koje se u obije zemlje serviraju i generacijama koje nemaju i ne mogu imati sopstveno sjećanje na Oluju. Kako je moguće da se u Hrvatskoj negira sistemski i masovni zločin? Kako je moguće da u Srbiji i dalje ne priznaju sopstveni udio u nesreći naroda Krajine? I da su u obije zemlje svi koji progovaraju o zločinima sopstvene strane nekakvi strani plaćenici?

„Probudile su me eksplozije u blizini stana. Kao da sam odskakao metar od kreveta u kojem sam spavao", sjeća se početka „Oluje" Savo Štrbac, tada sekretar krajiške Vlade i predsjednik Komisije za razmjenu zarobljenika. „Pogledao sam kroz prozor i na sve strane vidio pečurke nakon eksplozija koje su me, u tadašnjoj mojoj percepciji, podsjetile na Hirošimu i Nagasaki." Štrbac više puta tokom razgovora ističe da je granatiranje Knina bilo „neselektivno". Ta riječ mu je neobično važna jer njome dokazuje ono što smatra zločinačkim karakterom vojne operacije. „Pljuskalo je kao ogroman grad, kao krupa, što bi kod mene u Dalmaciji rekli."

Sa druge strane fronta stajao je oficir hrvatske vojske Zvonko Milas, danas poslanik HDZ-a u Saboru i predsednik jednog udruženja veterana - branitelja.

„Gledajte, granatiranja uopšte nije bilo. Ta priča o Kninu i granatiranju… trebalo je da dođete u Knin nakon 'Oluje', tamo nijedna zgrada nije srušena, naprotiv", tvrdi Milas. Operacija u kojoj je učestvovao bila je „ajmo reći nužna u to vreme i u tim okolnostima". O nasumičnim artiljerijskim napadima Milas ima šta da kaže – ali o onim srpskim iz 1991: „Kad je granatiranje u pitanju, onda je trebalo da vidite Vukovar. Kada sam se tamo vratio 1997, u ulicu gde sam nekad živio i gdje sam se rodio, nisam mogao da nađem ni mesto gdje mi je kuća bila."

Dok Milas kaže da Srbi za odlazak iz Krajine imaju da zahvale svom rukovodstvu, Savo Štrbac smatra da se Hrvati kao „p'jani plota" drže teorije po kojoj je progon Srba insceniran kako bi se narušio ugled Zagreba. On tvrdi da rukovodstvo Krajine nije ni stiglo da organizuje evakuaciju: „Od Unprofora smo tražili gorivo, autobuse… ali od svih planova o evakuaciji koji su postojali i u mirnodopska vremena – nije bilo ništa. Imao sam čovjeka sa kamionom koji je trebalo da preveze kompjutere i mašine iz zgrade u kojoj je bila Vlada. Niko nije došao. Planovi su svi propali." Istog dana nešto kasnije: „Već su prolazile kolone kroz Knin – formirane samoinicijativno, prije nego što su ikakve naredbe stigle. Narod se organizovao u strahu od bliskih susreta sa hrvatskom vojskom poučen ranijim akcijama koje su Hrvati izvodili na Krajinu poput Maslenice i Medačkog džepa. Strah je pokrenuo ljude u egzodus i više ih niko nije mogao zaustaviti."

Nema sumnje da su i Štrbac i Milas vidjeli strašne stvari u ratu. O njima govore živopisno – ali samo kada su u pitanju zločini protiv sopstvenog naroda (Štrbac: „To su bila ritualna ubistva" koja je trebalo da podsjete na ustaške zločine iz Drugog svjetskog rata; Milas: „Hajde prvo da spomenemo zločin na Ovčari, nezapamćen zločin na ovim prostorima od Drugog svetskog rata"), ali imaju manje volje da govore o zločinima koji su počinili pripadnici njihovih naroda. Upitan o etničkom čišćenju Hrvata iz Krajine početkom rata, Štrbac uopšteno kaže: „U 20. vijeku između Hrvata i Srba uvijek je bilo krvi do koljena, i uglavnom su Srbi izvlačili deblji kraj." Milas o etničkom čišćenju i pokolju nad civilima tokom i posle Oluje iznova ponavlja svoju priču: „Bilo je zločina, ali to nije bio sistem, a zločini u Vukovaru jesu bili sistematski."

Obojica sagovornika Dojčevelea imaju naravno i diplomatske izjave, da nijedan zločin ne može biti opravdan, da svi krivci treba da odgovaraju, da je tužno i strašno što se rat uopšte događao…

Primjerena proslava?

Da li je jednoj zemlji koja sebe rado svrstava zapadnije od Balkana i koja je članica Evropske unije primjereno da slavi operaciju u kojoj je pobijeno oko 2.000 civila? Čija je posljedica odlazak oko 200.000 građana srpske nacionalnosti? Milas kaže da Hrvatska slavi Dan pobede „u ratu koji je nametnut". Mnogo je kritičniji Ivica Đikić, glavni urednik hrvatskog nedeljnika Novosti. „Ne bih imao ništa protiv toga da se i ovako slavi 'Oluja' samo da su prethodno riješene neke suštinske i dubinske stvari. Tu prije svega mislim na pitanje zločina nad Srbima koji su ostali na tom području, pljačku i uništavanje njihove imovine. Prije ovakvog militarističkog i pompeznog obilježavanja trebalo je dovesti stvari na svoje mjesto, što u Hrvatskoj ni izbliza nije napravljeno."

Zaista, do sada je u Hrvatskoj za niz zločina u 'Oluji' – nazvali ih sistematskim ili ne – osuđena tek jedna jedina osoba. Na pitanje zašto je to tako, Milas daje ambivalentan odgovor: „Kod nas je pravosuđe jedno, izvršna vlast drugo, a zakonodavna treće. Nije rat bio u Srbiji, bio je u Hrvatskoj. Nešto je došlo u moju ulicu da sam morao da izvlačim sina od pet godina kroz nekakve kukuruze. Doživio sam nešto što nikad nisam ni mogao da pomislim da će se desiti. I onda su se dogodili zločini, i to kakvi. I bilo ih je s druge strane. Sve ih treba procesuirati i staviti u kontekst nečega što se zove pravda. Ali Vi bolje znate nego ja da su pravo i pravda vrlo različiti i ponekad nemaju veze jedno s drugim."

Malo ko bi povjerovao da traljavo procesuiranje zločina nije ni u kakvoj vezi sa politikom. „Svih ovih godina od 'Oluje' do danas smo na vlasti imali garniture koje su pokušavale da cementiraju isključivo oslobodilački karakter 'Oluje', potpuno zanemarujući naličje te akcije koje se tiče zločina, etničkog čišćenja i neskrivene želje Franje Tuđmana da broj Srba u Hrvatskoj svede ispod tri odsto", kaže Đikić. On podsjeća da se odmah nakon operacije pa sve do 1998. godine u hrvatskim medijima mnogo više govorilo o zločinima nad Srbima nego što se govori danas. Dio razloga treba tražiti u oslobađanju Gotovine, Markača i Šuška pred Haškim tribunalom, što je političkoj i medijskoj eliti u Hrvatskoj tobože objezbedilo alibi da zaborave na zločine. Presuda Tribunala se, kaže Đikić, „koristi da se dokaže da je 'Oluja' bila čista i nevina, što naravno u toj presudi ne piše"

Na proslavama 20. godišnjice „Oluje" u Hrvatskoj tematizuje se prije svega rat, a samo malobrojni govore o miru. Za to vreme, u Srbiji su ponovo na vlasti snage i političari koji su 1995. bili protiv plana Z-4. (03.08.2015)

Druga strana

U Srbiji se vojno-policijska akciji Republike Hrvatske ne spočitava samo zločinački karakter, već joj se odriče i svaka legitimnost. O tome Savo Štrbac – do danas sa svojim centrom Veritas veoma angažovan na prikupljanju podataka o stradanju Srba – kaže da „Oluja" nije bila ni legalna ni legitimna iz prostog razloga što je u Krajini bio prisutan Unprofor sa zadatkom da obije strane štiti od zločina" i jer „još nisu bila iscrpljena politička riješenja" i jer je sama međunarodna zajednica „nudila Srbima državu u državi da bi sprečila buduće ratove".

No kao ni sva druga dešavanja tokom krvavog raspada Jugoslavije, ni „Oluja" nije bila bez svoje predigre i predistorije. Srbiji manjka autorefleksivnosti i njeno rukovodstvo nema vjerodostojnost da govori o „Oluji", smatra Đikić: „Tu mislim da Srbija sa najvišeg nivoa treba da progovori o svom udijelu u nesreći krajiških Srba. Uspostavljanje Krajine i tamošnje vojske bilo je na najbanalniji način dirigovano i finansirano iz Beograda. Krajina je bila političko-obavještajna operacija Slobodana Miloševića. Raznorazni martići, babići… samo su izvršavali naloge iz Beograda. Udio Srbije u nesreći krajiških Srba je istorijski veliki." Slično razmišlja i Dragan Popović, direktor beogradskog Centra za praktičnu politiku: „Srbija prećutkuje svoju ulogu na početku rata. Hrvatska je praktično napadnuta i odgovornost Beograda za rat je najveća. Sa područja Republike Srpske Krajine je 1991, prema procenama, isterano oko 180.000 Hrvata i to etničko čišćenje čak može da se poredi sa etničkim čišćenjem Srba 1995. Srbija nema razlog da se oseća moralno superiornijom u odnosu na Hrvatsku jer se ni mi sa svojim zločinima nismo suočili."

Vukovar nakon granatiranja 19. novembar 1991.

Ako se od hrvatske političke kaste – dobrim dijelom sačinjene od branitelja i onih koji se braniteljskoj populaciji dodvoravaju – teško može očekivati da se suoči sa državnim karakterom hrvatskih zločina, šta onda očekivati od Srbije, kojom danas vladaju nekadašnji velikosrpski teoretičari zajedno sa bivšim Miloševićevim portparolom? „Dok se mi u Srbiji ne odredimo prema Miloševićevoj politici, a oni u Hrvatskoj prema Tuđmanovoj, ovo će nam se ponavljati iz godine u godinu i eskaliraće kada su predizborne kampanje ili kada izbije neki drugi problem u regionu", kaže Popović. Trenutno stanje on naziva „neiskrenim mirom" iako su svima puna usta pomirenja. Koketiranje sa nacionalizmom viječito ostaje adut za prikupljanje glasova na Balkanu. Sve u svemu, Popović ne zvuči optimistično.

Utihnuće bat strojevog koraka na zagrebačkim ulicama, zastave u Srbiji neće više stajati na pola koplja, ali ostaće jednostrane interpretacije, oblikovanje novije istorije onako kako je političkim elitama oportuno. A te elite neće mijenjati taktiku kojom dobijaju izbore. O istini će govoriti domaći izdajnici i strani plaćenici.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.