Saša Risojević, psiholog za Glas Plus: Od toga šta zaključimo o nečemu zavisi koju emociju ćemo osjećati

Aleksandra Madžar
Saša Risojević, psiholog za Glas Plus: Od toga šta zaključimo o nečemu zavisi koju emociju ćemo osjećati
Saša Risojević, psiholog za Glas Plus: Od toga šta zaključimo o nečemu zavisi koju emociju ćemo osjećati

Na prvi utisak neprimjetno, ali velika je razlika u tome da li govorimo “Naljutio si me” ili “Naljutio sam se”.

Kazao je ovo psiholog Saša Risojević i počeo priču na temu ko ima odgovornost za naše emocije. Jedna od osnova mentalnog zdravlja, napominje on, jeste razumijevanje nastanka i uzroka emocija ka­o i njihovih funkcija.

- Međutim, mnoge osobe ipak nemaju dobro razvijene te vještine, zbog čega često nastaju različiti problemi u njihovom psihološkom funkcionisanju i odnosima sa drugima. Ove osobe odgovornost za svoja osjećanja, misli i ponašanja pripisuju drugima te, na različite načine, izbjegavaju da osjete i pokažu svoje emocije. Ovaj put ćemo poseban fokus staviti na to ko snosi odgovornost za emocije koje osjećamo, te je za to potrebno da prvo vidimo kako emocije nastaju - kazao je Saša.

Mnogo je teorija i modela koji ovaj proces objašnjavaju, a on će kao primjer upotrijebiti jedan koji često koristi u radu sa svojim klijentima i zove se “Model kružne emocionalne reakcije” autora Z. Milivojevića. Za potrebe teksta biće opisan samo dio modela.

- Dakle, da bi se neko osjećanje javilo, potreban je određeni događaj, koji može biti neki konkretni događaj/pojava u našoj okolini ili neko sjećanje i ideja koje su plod rada našeg mozga tj. imaginacije. Međutim, mi smo svakodnevno okruženi različitim pojavama i događajima, ali na njih nemamo emocionalnu reakciju iz prostog razloga jer ih ne primjećujemo. To znači da je drugi uslov da bi se emocija javila - da se određeni događaj primijeti - priča Risojević.

Saša je kao primjer uzeo situaciju u kojoj čekate prijatelja ispred pozorišta kako biste otišli na predstavu za koju se uvijek traži karta više.

- Prijatelj kod sebe ima karte i treba da stigne svakog trena. Međutim, iz nekog razloga prijatelj još ne stiže. Gledate na sat i primjećujete da predstava upravo treba da počne. U ovom trenutku u našem mozgu javljaju se različite misli i uvjerenja vezana za ovaj događaj, tj. za nedolazak prijatelja u dogovoreno vrijeme. Vjerujem da se to dešava i kod mnogih ljudi koji sada čitaju ovaj primjer - navodi Saša.

Pripisivanje značenja određenom događaju, objašnjava on, je naredni uslov za javljanje emocije.

- U ovom koraku naš mozak aktivira razna uvjerenja i sjećanja vezana za ovakve i slične događaje i daje odgovor na pitanje: “Šta ova situacija za mene znači?” Tako će jedna grupa ljudi pomisliti kako je prijatelj bezobrazan, da uvijek kasni, ne poštuje nas, te da zbog toga nećemo stići na početak predstave. Druga grupa može da pomisli kako se vjerovatno prijatelju nešto dogodilo na putu do pozorišta što ga sprečava da dođe. Možda se, na primjer, sjeti gužve u saobraćaju i opasnosti na putu. Upravo u ovom koraku se krije odgovornost za osjećanja, jer od toga šta mi zaključimo o određenom događaju zavisi koju emociju ćemo osjećati - pojasnio je Risojević.

U daljim koracima, kako kaže, mi određujemo da li nam je to što nam se dešava važno i od ovog koraka zavisi da li će se emocija javiti uopšte. Ukoliko zaključimo da nam je to što smo doživjeli važno, javlja se i emocija. Dakle, osjećanje emocije je jasan znak da nam se dešava nešto što procjenjujemo važnim.

- Prva grupa iz ovog primjera će, nakon što procijeni da joj je događaj važan, vjerovatno početi da osjeća ljutnju jer ljutnju osjećamo kada procjenjujemo da nečije ponašanje ugrožava neku našu vrijednost ili neke naše granice. Međutim, druga grupa će osjetiti potpuno drugačiju emociju. Najvjerovatnije će biti u pitanju strah u vidu zabrinutosti koji se javlja kada procjenjujemo da se desilo ili bi se moglo desiti nešto što ugrožava nešto što je nama vrijedno - ističe Risojević.

Kao što se iz primjera vidi, svi ovi procesi se dešavaju u nama samima i produkt su rada našeg mozga, stoga je sva odgovornost za osjećanja koja osjećamo isključivo u nama te je ispravno reći: “Naljutio sam se”, “Zabrinuo sam se”, i slično, a ne: “Naljutio si me” itd.

Zašto je ovo važno?

- U odgovornosti leži moć za promjenu. To znači da će osoba, nakon što prepozna svoju odgovornost i uvjerenja koja nisu u skladu sa stvarnošću, moći da mijenja svoja uvjerenja i osjećanja kao i ponašanja koja proizlaze iz tih osjećanja. Tako osoba koja ima strah od vožnje liftom svoje uvjerenje da će ostati bez vazduha u liftu može da zamijeni realnim uvjerenjem koje se bazira na stvarnim podacima da u liftu ne može nestati vazduha; ili osoba koja vjeruje da su drugi ljudi opasni i da im se ne može vjerovati, te da je bliskost ugrožavajuća za njih, svoja uvjerenja mogu zamijeniti realnijim i dati sebi priliku da osjete bliskost i ljubav, te samim tim svoj život jednim dijelom učine ispunjenijim. Pored ovoga, osobe koje prepoznaju granice svoje i tuđe odgovornosti su manje podložne emocionalnoj ucjeni koja, u stvari, nastaje kada osoba odgovornost za svoja osjećanja pripisuje nekom drugom. Ovo u krajnjem slučaju vodi ka manipulaciji nečijeg ponašanja i podsticanja neadekvatnog osjećanja griže savjesti - kazao je Risojević.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana