Mačva i Skadarlija još prepričavaju dogodovštine Janka Veselinovića

Sahranjen je u kraju glogovačkog groblja, tamo uz svoje Veselinoviće, pored omanje šumice i kukuruznih polja - u kutku Mačve koji još uvijek, i samo na ovom mjestu, liči na njegovu rodnu ravnicu iz vremena kada je o njoj pisao. Sve ostalo u Glogovcu izmijenilo je izgled - škola, crkva, njive, kuće, šorovi... Iznad Jankovog spomenika uzdiže se bijeli jasen - granat, ali ne stariji od pola vijeka. Čuva vječnu Jankovu kuću i od vjetra i od studi,  od sunca i od mraka, i od oblaka...

Putniku namjerniku izgleda kao da će se iza jasenova i iz brestika, iz šušnja kukuruza i ševarja, kroz miholjske paučine i sunčanu pozlatu, iza kestenova i oraha, lipa i vajata, iznenada pojaviti, neočekivano iskrsnuti Stanko i Jelica, Đido i Ljubica, vodeničar Deva i umni glogovački sveštenici... Odnekuda iz kukuruzišta, kroz granje drveća i ševarja, iz plavetnila mačvanske ravnice, sa Drine, iz samih nebesa dopiru akordi omiljene zavičajne pjesme čiča Janka: "Moj oblače, nemoj na orače."

Stižu svi i sve - osim Vele Nigrinove. Njena sjena ovdje se neće pojaviti, iako je na pozornici nosila mačvansku pregaču i bijele skuti, pjevajući vedre pjesme iz ove ravnice. I ona je davno, negdje u dalekim daljinama, kao i Janko, zauvijek našla svoj mir. Jedino što njenu vječnu kuću, kao Jankovu na kraju glogovačkog groblja, ne štiti hlad mačvanskih jasenova i brijestova.

Na tu čudesnu ženu ovdje u Mačvi podsjeća još jedino njena fotografija iz vremena kada je u beogradskom Narodnom pozorištu igrala Ljubicu, a on Đidu - kada je kamenila Jankovu ljubav pregolemu. Mačvani je čuvaju u šabačkom muzeju na Jankovom pisaćem stolu iznad ladica za pisma i papir, na njegovoj lijevoj strani.

Kada je Janko sahranjivan, plakale su i Mačva i Srbija. Zato su i riječi pisaca Gustava Matoša, Radoja Domanovića i Sime Matavulja na Jankovoj sahrani jecale - jecaj je najteži plač, onaj bez nade i suze, suv, bolan i opor. Nezaustavljiv.

I stotinu i nešto više godina poslije Jankove smrti u Mačvi žive dobri, plemeniti i pobožni ljudi, potomci istih takvih piščevih savremenika, zemljaka i junaka iz njegove proze.

Glogovac i sada plijeni ljepotom i ljudima kao i u vrijeme Jankovog djetinjstva, o kojem piše u svojoj priči "Nedelja u glogovačkoj crkvi".

"Srebrni zvuk" sa crkvenog zvonika širi se ravnicom. Nisu ga zagasile ni bujice burnog piščevog života, koje prejuriše preko njegove glave, ni bojevi, ni ustanci...

U susjednoj Crnoj Bari Mačvani čuvaju vajat Stanka Aleksića - hajduka iz Jankovog romana "Hajduk Stanko". To je, za to se malo zna, najprevođeniji srpski roman. I u Jankovom rodnom Crnobarskom Salašu sve podsjeća na slavnog pisca - spomenik, nazivi ulica (po njemu i njegovim literarnim junacima), Doma kulture, škole, biblioteke, kulturno-umjetničkog društva. 

U Badovincima još uvijek postoji kuća njegove kćerke Perse, udate Tufegdžić, koju su kupili Mira i Slobodan Pavlović. Namjeravaju da u njoj urede centar srpske proze i memorijalnu postavku posvećenu Janku Veselinoviću.

Ali, malo ko od Jankovih ovovremenih čitalaca zna za njegove životne bure koje su stale, zanijemile i utihle na kraju glogovačkog groblja, čak i one iz Beograda - iz Skadarlije. Sa burama prestali su i veliki Jankovi ljubavni jadi - volio je glumicu Velu Nigrinovu. Ona njega nije - ili se bar to tako činilo. 

Kada su potekle ljubavne bujice Jankovim životom, Vela iliti Augustina, već je bila Ofelija, Julija, Marija Stjuart, Nora, Margaret Gotje...

A Mačvanin ju je mnogo volio - toliko mnogo da je zbog nje napisao i svoga "Đidu". Pripovijeda se da  je to namjerno uradio da bi Augustini namijenio ulogu Ljubice.

Pamti se da je Janko sa Velom nakon u skadarlijskim kafanama, danima i noćima, trošio novac - opijen ljubavlju prema zanosnoj glumici. Kada je spiskao novac do posljednje pare, književnik je, ublažavajući svoju tugu, živio boemski - od danas do sutra. Tada su najsilnije tekle bujice njegovog burnog života. Jurile su mu preko glave.

Lijepa Vela nije marila za te njegove jade. Često je "mrtav pijan" spavao na klupi. Književnici i ostali Skadarlijci toga vremena govorili su da Vela i Janko nikada ne mogu biti ono što možda i žele. Njihova ljubav je, uistinu, postojala, ali, izgleda, mnogo više u skadarlijskim pričama, nego u njihovim životima.

Poslije mnogo godina Vela i Janko ponovo su se sreli u legendarnoj skadarlijskoj kafani "Tri šešira". Lica su im, kazivali su kasnije njihovi savremenici i biografi, bila smežurana i blijeda. Gledali su nijemo jedno drugo. On je bio za jednim, a ona za drugim stolom. Troma koraka Janko je prvi izašao iz kafane, a Vela je čekala da joj konobar donese maramicu. Janko je kasnije dugo bolovao.

Vijek kasnije "porasli" su i Glogovac, i Crna Bara, i Salaš Crnobarski, i Klenje, i Badovinci, i Sovljak...

Svi ovdje kazuju da je Đido bio "preslikani" Janko, a Ljubica Vela Nigrinova. Da li su to i Stanko Aleksić i Jelica Sevićeva? To, osim Janka, niko nije znao. Tajnu je odnio u grob podno razgranatog jasena u glogovačkom groblju.

Pjesma

Mačva Janka Veselinovića nikada neće zaboraviti - ona ga je zaslužila. I sada se rado u Mačvi - u kafanama i sokacima, na prelima, svadbama, svetkovinama, priredbama i pozornicama često zapjeva Jankova omiljena pjesma "Moj oblače, nemoj na orače". Grune pjesma iz širokih mačvanskih prsa i reskih grla, pa se uzdigne iznad ravnice, pa se raspline sve do vrhova Cera i Gučeva. Prepliva i Drinu Zeleniku, pa se raširi prostranom Semberijom.

Kada utihne i posljednji akord te pjesme, grleni Badovinčani povedu onu svoju - "Drino vodo, ne roni mi ade". Tako je to u Jankovoj Mačvi, koju je neizmjerno volio kao i svoj neprebol - Augustinu - Velu Nigrinovu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.