Njujorčanka u prestonici Srbije: Kako mi je Beograd otvorio oči...

Čudi me kako moja nova prijateljica Iva Savić nije zaspala za večerom. Noć prije nego što smo se srele bila sam na putu ka njenom rodnom gradu Beogradu. U isto vrijeme ona je igrala sa drugaricama do četiri ujutru. Onda je ustala i otišla na posao. Nije planirala da ostane do kasno, ali u klasičnom beogradskom maniru večera se pretvorila u obilazak barova. “Ostali smo do 2 ujutru, onda su prekinuli muziku, pa smo otišli u drugi grad”, rekla mi je. Ako znate prava mjesta, noć u Beogradu se nikada ne završava.

Ivu sam upoznala preko njene sestre Alise Dogramadžieve koju znam sa posla. Alisa je bila u susjednoj Crnoj Gori, ali Iva je zapela da mi pokaže šta sve njen grad ima da mi ponudi. A i ja sam bila raspoložena da imam društvo i navigaciju kroz 33. grad na listi.

Kao žena koja putuje sama često se osjećam nebezbjedno noću. Posljednji put kada sam sama izašla u klabing bilo je prije dvije godine u Majamiju, a spopadanje i manijakalne tendencije određenih ljudi ni tada nisu izostale.

Znala sam da sam u dobrim rukama sa Ivom. Baš kao ja, i ona je u četrdesetim godinamam i ima ćerku tinejdžerku. Kroz nju sam uspjela da vidim lijepotu glavnog grada postavljenog na ušću Save u Dunav. Naučila sam i koliko je rat u Jugoslaviji devedesetih i raspad zemlje uticao na svakodnevni život u Beogradu, od izgleda pojedinih zgrada koje nikada nisu rekonstruisane poslije NATO bombardovanja 1999. godine do pjesama koje se u barovima pjevaju. Najvažnije od svega, otvorila mi je oči što se Beograđana tiče: gostoprimljivi ljudi koji pjevaju i igraju i u dobru i u zlu.

Kada je došla po mene prvo veče odmah mi je rekla: nema štikli. Bila bi to duga šetnja preko kaldrme i preko šina do Beton hale gdje se nalazi niz fensi restorana u nekadašnjim skladištima na Savi. Ali svaka žena je izgledala kao model u uskoj suknjici i štiklama.

“Beograd je veoma poznat po visokim štiklama i prelijepim ženama”, rekla mi je Iva.

Poznat je i po svirkama, koje se čuju iz svake ulice, sa svake terase, pa se hodajući Beogradom osjećate kao da ste na nekoj paradi.

Bendovi sviraju u skoro svakom restoranu u Beton hali, a njihove bašte gledaju na Savu i komunističku arhitekturu Novog Beograda – biznis kvart sagrađen kasnih četrdesetih.

Popile smo piće u mjestu Hush Hush, gdje je talentovani duo izvodio evergrin pjesme pedesetih i šezdesetih, a onda smo nastavili u Fridu gdje je bend svirao klasik iz 1985. godine “Ja sam lažljiva” hrvatskog pop benda Denis & Denis. Nisam mogla da izbacim tu pjesmu iz glave danima, uprkos tome što pojma nemam prevod pjesme.

Kaldrmisana Skadarlija se često poredi sa pariskim Monmartrom, a u hotelu će vam reći da tu obavezno idete na večeru. Prepuna je tradicionalnih taverni, zvanih kafane, gdje bendovi od pet-šest muzičara idu od stola do stola i pjevaju folk pjesme koje gosti naručuju. Zimi, kada nema bašta, najvjerovatnije ćete vidjeti ljude kako igraju po stolovima tako pokazujući da ih je pjesma dirnula.

Pejzaž koji mi se najviše svidio u gradu je svakako Zemun, nekadašnji samostalni grad pored Dunava, koji se pridružio Beogradu tridesetih godina. Tamo sam upoznala vlasnicu čuvenog prestoničkog restorana. Kao i mnogo drugih Srba i ona je otišla devedesetih i izgradila uspješan biznis u Pragu. Prije 15 godina, Vlada je prodavala mnogo toga u svom posjedu, uključujući i restoran, pa je uspjela da ga otkupi za solidnu cifru. Srbi, kako kaže, muziku u njenom restoranu stavljaju na prvo mjesto.

“Čak iako si Srbin od 80 godina želiš da napraviš događaj i igraš”, rekla mi je.

Kako su se klubovi svideli Đadi, ali i šta misli o srpskoj tradicionalnoj trpezi saznajte u kompletnom tekstu objavljenom na Njujork tajmsu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.