Jevreji i Banjaluka u tursko doba

Goran Đuran
Jevreji i Banjaluka u tursko doba

Protjerivanje aškenaskih Jevreja iz srednje i istočne Evrope, egzodus sefardskih Jevreja iz Španije i Portugala zbog neprihvatanja hrišćanstva i pojava Turskog carstva na Balkanskom poluostrvu osnovni su momenti pojave jevrejstva na balkanskom prostoru. Blaga narav sultana prema jevrejskom stanovništvu davnog je datuma, prvenstveno zbog njihovog obrazovanja, umješnosti u trgovini i zanatima.

"Jevreji koji žive u Turskoj govore četiri do pet jezika, a ima više njih koji govore i deset, pa i dvanaest. Oni koji su došli iz Španije, Ugarske i Češke naučili su svoju djecu jeziku tih zemalja, a zatim su njihova djeca naučila jezik naroda na kojem moraju da razgovaraju - grčki, turski, arapski, latinski, njemački, slovenski, jevrejski i talijanski", pisao je Pjer Belon polovinom XVI vijeka.

Trgovina

Uprkos konstantnom ratnom stanju Turske sa zapadnoevropskim silama, otvaranje Podunavlja i Balkana u trgovačkom smislu, preko italijanskih i dalmatinskih luka, zbog nepostojanja strogo definisanih carinskih granica, bilo je u stalnom usponu. Na razmeđi XVI i XVII vijeka dubrovački trgovci prepuštaju primat jevrejskim, levantskim trgovcima, zahvaljujući prije svega poslovnim vezama i na zapadu i na istoku. Po Dubrovčane stanje se zakomplikuje u vrijeme rata između Mletačke republike i Španije. Tada većina robe ide preko splitske luke; posebnu ulogu ima u tome jevrejski trgovac Danijel Rodrigez, koji se 1573. godine imenuje od strane mletačkog dužda za konzula Jevreja u Splitu. Njegovu djelatnost kasnije preuzima Josef Penzo, koji je odigrao kapitalnu ulogu u razvoju trgovine u "trouglu" Banjaluka - Split - Dubrovnik.

Ovom prilikom ćemo se osvrnuti malo više na učešće jevrejskih trgovaca u privredi Bosne i Hercegovine do kraja XVIII vijeka. Prvi pisani pomen prisustva Jevreja u Banjaluci datira iz 1576. godine, a u vezi je sa prikupljanjem filurije od Vlaha Kobaškog kadiluka. Krajem XVI vijeka bosanski Jevreji su bili u konstantnom trgovačkom odnosu sa italijanskom lukom Ankonom. Ipak, banjalučki Jevreji trgovci su u to vrijeme daleko zaostajali od sarajevskih jevrejskih trgovačkih porodica. Dešavalo se da se poneki sarajevski Jevrejin naseli i u grad na Vrbasu; sarajevski Jevrejin Kemal Karlović imao je dužnika i u Banjaluci - Ferhat-bega. U Banjaluci je sarajevskih Jevreja bilo i 1576. godine. U drugoj polovini XVIII vijeka obrazovane su jevrejske opštine (kehile) u valijskom središtu Travniku, zatim u Banjaluci, Bihaću, Zenici, Bijeljini, Brčkom, Višegradu i Mostaru. U nešto kasnijem vremenu zabilježen je Jevrejin i u Sanskom Mostu.

Jevreji u Banjaluci

Zanimljivo je otkriće jevrejskog nadgrobnog spomenika iz XVII vijeka u derventskom Plehanu i stećka u Velikom Prnjavoru, koji je upućivao na to da se radilo o mletačkom jevrejskom trgovcu. Sve ovo govori o prisustvu jevrejskih trgovaca u široj banjalučkoj okolini. Izučavajući položaj Jevreja u Bosni i Hercegovini, akademik Bogumil Hrabak je napisao: "Pojedinačno bilo je u Banjoj Luci od 80-ih godina XVI vijeka stalno naseljenih Jevreja trgovaca, a verovatno i lekara. Ipak, Jevreji nisu toliko karakteristični za banjalučku čaršiju koliko za sarajevsku". Pominje dvojicu Jevreja - nekog Jusufa (najvjerovatnije Jozefa) i Baruha. Sve se ovo poklapa sa postankom Banjaluke kao upravnog centra Bosanskog beglerbegluka (pašaluka). Pisanih dokumenata o većem broju Jevreja u Banjaluci na prelasku iz XVI u XVII vijek nema. Hrabak je u istraživanjima navodio da su neki Jevreji došli u Banjaluku krajem XVI vijeka iz Splita i da je jedan ljekar Jevrejin u Banjaluci okončao svoj život.

Masovniji dolazak

Masovniji dolazak sefardskih Jevreja u Banjaluku početkom XIX vijeka iz Sarajeva, Skoplja i Bitolja vezan je za razdoblje Jevreja u Bosni i Hercegovini nakon donošenja fermana sultana Abdul Medžida 1840. godine, kojim su priznata građanska prava i Jevrejima i hrišćanima, uz mogućnost podizanja vjerskih objekata, te otvaranje osnovnih i srednjih škola na postojećim jezicima. Dolazak aškenaskih Jevreja u Banjaluku vezan je za drakonske zakone Josifa II, uz ograničenje naseljavanja i boravka Jevreja u Austrijskom carstvu. Pisanih tragova o prisustvu i određenom mjestu čifutane (turski naziv za mjesto naseljavanja Jevreja u nekom gradu; ona nije bila klasičan geto, riječ potiče od turskog izraza "čifut" - Jevrejin i nema uvredljiv ili ponižavajući prizvuk) stalno nastanjenih banjalučkih Jevreja u XVII vijeku nema, mada se može na osnovu kasnije izgrađenih jevrejskih kuća pretpostaviti da je bila u neposrednoj blizini Govedarnice i Bezistana. Jevreji se najprije doseljavaju i javljaju kao trgovci, a potom dovode i ostale članove porodice. Banjalučki trgovci Jevreji su 1713. godine uputili pismo francuskoj vladi, u kojem su tražili da jednog od njih postavi vlada za francuskog trgovačkog konzula, kako bi na taj način trgovali sa zapadnoevropskim državama. Za vrijeme turske vlasti u Bosni i Hercegovini, prema razvoju i većoj koncentraciji Jevreja isticala su se četiri mjesta - Sarajevo, Travnik, Banjaluka i Bijeljina. Potom iz Banjaluke šire u Prijedor, Sanski Most, Novi Grad i Bihać.

Jevrejska opština

Kanunima je bilo skoro sve utvrđeno, počevši od oblačenja. Bilo je pokušaja da se Jevrejima i hrišćanima zabrani obnova i izgradnja vjerskih objekata. Zbog malog broja Jevreja u Banjaluci početkom XIX vijeka, a za razliku od sarajevskih Jevreja, poreskim sistemom oni nisu bili obuhvaćeni. Nakon reformi u doba sultana Abdul Medžida, povećan je broj Jevreja u Banjaluci polovinom XIX vijeka. Tada, tačnije 1848. godine, osniva se jevrejska sefardska opština, mada se i 1850. godina javlja kao godina osnivanja.

Kuća trgovca Tome Radulovića, zvana "Albanija", bila je u svoje vrijeme najveća kuća u Banjaluci; prizemlje je bilo iznajmljeno jevrejskim trgovcima Moricu i Bernardu Kastlu, koji su vodili trgovinu. Ova kuća imala je pretežan uticaj na projektovanje Gospodske ulice; srušena je 1957. godine, zbog uređena prostora. Godine 1860. osnovana je Alliance Izraelite Universelle, sa nizom svojih škola na Balkanskom poluostrvu, koja se borila za emancipaciju Jevreja u Evropi. To pitanje dolazi na dnevni red na Berlinskom kongresu 1878. godine. Prvobitni Jevreji nisu bili dobro došli u Banjaluku, te su isprva živjeli povučeno i osamljeno u hanovima (Šibića-han).

Do vremena austrougarske okupacije u Banjaluci je isključivo postojala populacija sefardskih Jevreja, daljim porijeklom iz Španije i Portugalije. Bavili su se zanatstvom i trgovinom; zanatima su se bavili siromašniji Jevreji, a oni nešto bogatiji trgovinom. Od 1878. godine Jevreji su dali veliki zamajac širenju kapitalističke privrede i širenju zapadnoevropskih ideja u Banjaluci. Prema podacima, od 1815. do 1878. godine, nosioci uvozno-izvozne trgovine bili su Srbi i Jevreji, a muslimani su orijentisani prema unutrašnjoj trgovini i zanatstvu.

Goran Đuran, (Autor je arhivista-istraživač u Arhivu RS)

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana