Zašto su utihnuli nježni zvuci gitare ispod prozora, na

Glas Srpske
Zašto su utihnuli nježni zvuci gitare ispod prozora, na

Kupio sam od starijih, po obalama Vrbasa, i slušajući te prave majstore ponešto usvajao - rekao Irfan Nurudinović... Zoran Suvajac danas možda i jedini u Banjoj Luci koji još ide u serenade... Tehnologija čini svoje, već sedamdesetih godina počinju da se kupuju električni instrumenti, podsjetio Zlatko Paja Marinović

Nježni zvuci gitare, koji su nekada odjekivali Banjom Lukom, utihnuli su. Gdje je nestala gitara sa dajak-čamaca, izletišta i klupa u parku, sa rođendanskih slavlja, ispod prozora djevojaka koje su uživale u romantičnim serenadama... O ovoj, da kažemo nostalgičnoj, muzičkoj temi, jer drugačija i ne može biti, razgovarali smo sa našim sugrađanima, gitaristima, onim školovanim i amaterima, pripadnicima raznih generacija, zaljubljenicima u ovaj instrument, u svakom slučaju, Irfanom Nurudinovićem, Zoranom Suvajcem, Zlatkom-Pajom Marinovićem, Saškom Felštinski i Vesnom Milutinović. Irfan Nurudinović, sin poznatog banjolučkog poslastičara Destana, koji je svojevremeno imao "dućan slatke radosti" na Kastelovom ćošku, ispričao nam je zanimljivu priču o svom djetinjstvu, staroj Banjoj Luci i gitari, svojoj velikoj vječitoj ljubavi. Nurudinović je u rodnom gradu završio gimnaziju, trideset godina svirao u orkestrima, u prvorazrednom sastavu. Iz grada je, kako kaže, odsustvovao samo za vrijeme studija književnosti u Zagrebu, vojske u Bileći i godišnjih odmora. - Gitara je najjednostavniji i najkomunikativniji instrument, koji poneseš u čamac i sviraš, izneseš pred kuću, poneseš u autobus, na rijeku, na ulicu, kraj mora, svuda... Klasika, sevdah, šlager, sve se svira. Gitara je najsveobuhvatniji instrument, a relativno jeftin, mislim na one obične gitare - priča Nurudinović. O svojim počecima u druženju sa gitarom kaže: - Gitaru sam nekako odmah usvojio, postala je dio mene. Vježbao sam u bašti porodične kuće Salihagić, preko Vrbasa, najprije su me učili Šefket Ekić i Kerim Bubalo. Kupovao sam znanje, kupio od starijih, po obalama Vrbasa, i slušajući te prave majstore ponešto usvajao. Normalno, kasnije sam i ja dolazio tu da sviram - dodaje Irfan. Sjeća se da je prvu gitaru, i to havajku, u Banju Luku donio Veljko Grbić. - Bio je to jedan zgodan gospodin, onako s brčićima, veoma je lijepo svirao i pjevao. U to doba nije bilo ozvučenja, pjevalo se na megafon, onu spravu koju policija, ili vatrogasci koriste. Pjevali su se i svirali šlageri, naravno i sevdalinke, ali, dolazili su pravi majstori tog faha. Prve muzičke korake Nurudinović je napravio u KUD "Veselin Masleša", osnovanom 1948. godine. Kako je to tada bivalo, mladi partijski aktivisti angažovani su oko osnivanja omladinskih kulturno-umjetničkih društava, pa je tako jedan od njih, Fahrudin Kulenović, pokupio učenike iz Gimnazije, koji su nešto svirali. - Među nama, bio je, odavno već pokojni, Nedeljko Popović, ljekar iz poznate banjolučke porodice Popovića, potom Ivan Zlatko Daniš, svirao je klavir, Đovani Kavalin, Kemal Ekić, Ratko Čangalović, i ja. To je bila prva postava "Maslešinog" orkestra, jezgra tog društva. Poslije su došli i oni malo stariji, koji nisu išli sa nama u Gimnaziju: Franjo Petrušić, Zvonko Blaha, Duško Milanović, Žarko Landa (ili Jarko, Jaroslav, nije siguran naš sagovornik), svirao je cuk pozaun, potom Vlado Šaula, kontrabas, koji je i folklor igrao, i normalno, Tomislav Kulier - Nandi, vojni muzičar, koji je bio naš učitelj i šef orkestra - objašnjava Nurudinović. Probe su, veli, bile rigorozne. Nandi je bio strog i morao je da bude, da bi se postigao kvalitet. U početku, svirali su Glena Milera, melodije poput "Mjesečeve serenade" i ostale u to vrijeme, popularne melodije, cijeli repertoar tih serioznih američkih orkestara. Nandi je obezbjeđivao note, vjerovatno su oni to nekako nabavljali za vojni orkestar. Snalazili su se, veli, i na druge načine. Gledali više puta neke tada popularne filmove, na primjer "Bal na vodi", "skidali" melodije, slušali radio Luksemburg, poslije zajedno uvježbavali... Kad je stigao magnetofon, sve je bilo mnogo jednostavnije. Dolaze poznati festivali, poput San Rema i, vrlo često, već tri-četiri dana poslije festivala, na čuvenim igrankama u Domu kulture, na repertoaru su imali nove šlagere. Nurudinović podsjeća da je, zahvaljujući svom geografskom položaju, Banja Luka, što se muzike tiče, bila daleko iznad očekivanja, kada se ima u vidu veličina grada. - Kad su poslije petnaestak godina dolazili na gostovanje pjevači iz Zagreba, od Arsena, Gabike, Ive Robića, Vice Vukova do mlađih poput Zdenke Vučković, sa sobom su dovodili samo klaviristu Mihaljinca ili nekog drugog, jer ostalo su mogli da dobiju i ovdje, mi smo bili tu, naš orkestar - napominje naš sagovornik. Jedno veče, kaže, na probu im je došao Vlado Milošević, direktor Muzičke škole. Čuo je da sviraju, pa je htio da vidi i čuje, kako to izgleda. Bila je to dragocjena posjeta, imali su veliku tremu, pogotovo njegovi đaci, takođe članovi pomenutog orkestra, Daniš, Kavalin... - Profesor Milošević je već tada bio veliki autoritet, ime i prezime. Naravno, on je bio vrstan muzičar, pedagog, a nije baš gajio neku veliku ljubav prema zabavnoj muzici, uvijek je bila klasična muzika, prije svega. Sjećam se da je Danišu rekao: "Ivane, a Bah?" Mislim da muzika može da bude dobra ili loša, ne treba imati predrasude - dodaje Irfan Nurudinović. Prvi nastup, sjeća se, imali su u obnovljenom tadašnjem Fiskulturnom, ranije Sokolskom domu, na njegovom svečanom otvaranju. - Neki koji su bili vičniji, napravili su pulteve sa svjetlom, tako da je to onako "haj" izgledalo, naš repertoar je bio odličan. Dirigent hora "Pelagić", koji je, takođe, to veče nastupio, bio je Jaroslav Pleciti, veliko ime u muzici. Kad smo zasvirali, ljudi nisu vjerovali da to tako može da zvuči. Onako mladi, a da tako dobro sviramo. Kad smo odsvirali jedan set, popne se Pleciti na pozornicu, stane za klavir i kaže da želi da odsvira jedan set sa nama. Naravno, on je to uradio perfektno, profesor je to, bili smo fascinirani. Kad je završio, kaže - mislili ste, stari pojma nema, šta on hoće. Eto, to su ti lijepi, dragocjeni trenuci koje čovjek pamti - nastavlja Nurudinović. Prvi, i svakako, najdraži honorar, zarađen je u orkestru koji su činili: Božidar Barković, Kemal Ekić, Ratko Čangalović i Irfan Nurudinović, tadašnji đaci sedmog razreda Gimnazije, svirajući u sali trgovačkog preduzeća "NAMA", bivšeg "Trudbenika". Serenade su, veli, bile dio njegovog života i uopšte života njegove generacije, pa i mnogo mlađih. Nije bilo ni televizije, ni novca, bilo je to "življenje na jedan vrlo fini, topao način, bez ikakvih grubosti". Sjećajući se tog vremena ističe da nema ništa ljepše od serenada, nježne, tihe, sjetne muzike pune osjećanja. - Znali smo, moje kolege iz orkestra i iz našeg društva uopšte i ja ići "u serenade". Imali smo drugarice i djevojke, znali gdje stanuju, pa napravimo plan kad ćemo kod koje. Nikad nismo doživjeli neke neprijatnosti, iako je bilo i onih kojima je zasmetalo, jer smo nekog znali i probuditi - sjeća se on. Docnije, Nurudinović je svirao u orkestru Doma kulture, jedno vrijeme zvali su se i "Combo 6", tad su bila popularna engleska imena sastava. Svirao je sa pojedinim članovima prvobitnog sastava u hotelu "Bosna", u "Palasu". Na svirku su dolazila poznata muzička imena, i oni su ih, bez problema, pratili na radost Banjolučana, koji su voljeli da se pohvale svojim serioznim sastavom, u kome su kasnije bili i Haško, Čisko, Braco Skopljak i mnoga druga poznata imena banjolučke zabavne muzičke scene. Sviralo se tiho, često bez razglasa, gosti su mogli ugodno da ćaskaju, slušaju muziku i naravno, zaplešu... Zoran Suvajac se i danas rado druži sa gitarom, pa čak ide i u serenade. Kaže da je prije par godina išao u serenadu u svom komšiluku, u Aleji svetog Save. Zanimljivo, u tu serenadu poveo je i svoju suprugu, da mu bude odstupnica, bude li trebalo. Radilo se o komšinici, čiji muž takođe svira gitaru, pa se i ranije dešavalo u takvim prilikama da on odsvira, komšija spušta vino u korpi, poslije i on izlazi i sviraju zajedno, popije se po koja i nastavi druženje kod jednih ili kod drugih. - Taman počnemo sa pjesmom "Tebi sam draga život dao, tebi sam dao sve dane svoje..." kad vidim, namaknu se zavjesa, na prvom spratu i komšinice nema. Kad, iziđe komšinica u prizemlju, kojoj serenada uopšte nije bila namijenjena. Ja šta ću, kad sam počeo, valja mi svirati do kraja. Moja žena je odmah pobjegla, a ja nju poveo da imam alibi. Pozdravim, dakle, tu drugu komšinicu, a ona zamoli da odsviram još nešto, donese i piće i sve se dobro završi. Drugi dan, saznao sam da se moj prijatelj sa prvog sprata pola sata prije serenade posvađao sa ženom, izišao i zalupio vrata onako ljut, a njegova žena mislila da joj je on došao u serenadu da se iskupi, i zato je bijesno namaknula zavjesu. Uvijek je bilo zgoda i nezgoda sa serenadama - kaže Suvajac i dodaje da je u vrijeme, kad je on bio dječak, sve bilo drugačije. Nije bilo televizije, radio-aparati su se mogli na prste izbrojati, on i njegovi drugari iz tadašnje Aleje JNA, danas Aleje svetog Save, sami su tražili igre i zanimacije. Što se gitare tiče, kao i njegovi vršnjaci, učio je od drugih, starijih, snalazio se na razne načine jer para za muzičku školu nije bilo. - Imali smo gramofonske ploče i igranke u starom "Čajavecu" i KAB-u, i serenade. Mi smo se, u stvari, družili u Aleji, na groblju kod Dvorane "Borik", ili na Banjolučkom polju. Uveče, okupimo se na klupi, kupi se litar vina, sjećam se bila je to "Ružica", koštala je nekih devet dinara. Znali smo čija je mama naspremala zimnicu, nije kod nas bilo ostava, nego se zimnica držala u podrumu, kupimo hljeba, otvorimo jedan od naših, nije bitno čiji podrum, danas moj, sutra nekog drugog iz društva, i tako redom, uzmemo ajvar, jedemo, pijemo i sviramo. Znali smo otići kćerki u serenadu, a izađe mama. Ili, odemo pred Studentski dom, zasviramo, a ono iziđe nekoliko djevojaka, jer ne znaju kojoj sviramo - priča dalje Zoran i dodaje: - Bilo je to drugo vrijeme, to naše druženje i gitara, bili su glavna zabava u našem bosonogom djetinjstvu, čitav dan si bos, mama nam namaže komad hljeba mašću, nečija mama je mazala tanke komade pa je to bilo fino, pa stavi papriku odozgo, soli, a nečija stavi šećer pa neko ne voli, ali, koja god da je mazala, mazala je svima - priča dalje Suvajac. Gitaru su svirali svi iz njegovog društva. Čekaju tako satima da neko ko zna da svira dođe sa djevojkom, kupe mu vino da bi ga što duže zadržali, da bi on, dok popije to vino svirao, a oni kopirali i učili. Kad on ode, svi vježbaju na jednoj gitari to što su čuli. Neko zapamti bolje pa se onda prepiru. Slušali su ploče i skidali riječi, učili meksikanski. Nikola Karović je pjevao popularne pjesme, Cune Gojković... Pjesme su skidali doslovno, oduzimali, dodavali... Zoran se sjeća i nekih imena svojih prijatelja sa kojima je svirao, svog potonjeg kuma Vizintin Tulia, Talijana porijeklom, Kiki su ga zvali. Svirao je Duško Orlović, zvani Ducara. Goran Bobić, zvani Specijalac, svirao je i Franjo Gagula, vlasnik cvjećare "Paloma", čiji je nadimak Paloma upravo proistekao iz serenada, pa Boban Inđić. Svirale su se, sjeća se, uglavnom, meksikanske pjesme, poput "Mama Huanita", "Jedan dan života"... Suvajac danas ima tri sina i kćerku, sve ih je usmjerio u muzičke vode. Najstariji već ima i muzičku grupu, snimio je dva CD-a... Naravno, slušaju i sviraju drugačiju muziku, o serenadama i ne razmišljaju. - Jednoga dana, pijem sa ženom kafu i odjednom čujem gitaru. Ko to svira gitaru u mojoj kući, kad ne sviram ja? Pitam ženu, a ona kaže da svira Nikola. Hoću da kažem on je, kroz svoje muzičko obrazovanje sam naučio da svira gitaru. I drugi moj sin svira gitaru. Ovaj najmlađi bi da svira bubnjeve, ali rekao sam, ne možeš dobiti bubnjeve, dok ne završiš razred kako treba - uz osmijeh veli Zoran Suvajac. Zlatko 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana