Nikola Borković, istoričar i autor knjige “Šta su skrivile”: Mogli su, ali nisu htjeli da spasu bebe

Darko Momić
Nikola Borković, istoričar i autor knjige “Šta su skrivile”: Mogli su, ali nisu htjeli da spasu bebe

Na današnji dan prije tačno 27 godina zbog nedostatka kiseonika u Kliničkom centru Banjaluka umrla je prva od 12 banjalučkih “zvjezdica”, ali za njihovu smrt nisu krive samo sankcije koje je Savjet bezbjednosti UN uveo tadašnjoj Saveznoj Republici Jugoslaviji, ni zabrana letova iznad BiH, već činjenica da niko iz svijeta nije želio da dopremi kiseonik u Banjaluku i spriječi humanitarnu katastrofu i smrt beba.

Ovo u intervjuu za “Glas Srpske” kaže Nikola Borković, mladi banjalučki istoričar i i autor knjige “Šta su skrivile”, u kojoj donosi do sada najobimnije podatke i svjedočenja o ovoj humanitarnoj katastrofi i smrti 12 beba u Kliničkom centru Banjaluka u maju i junu 1992. godine. Promocija knjige zakazana je za večeras u 19 časova u Banskom dvoru Kulturnom centru, a Borković objašnjava da najveća među brojnim kontroverzama u ovoj tragediji jeste natpis ispred spomenika “12 zvjezdica” u Banjaluci da je “dopremanje kiseonika bilo zabranjeno zbog odluke Savjeta bezbjednosti UN o zabrani letova iznad BiH”.

Podsjeća da je u tom periodu iz Banjaluke cijelom svijetu upućen javni apel da djeca umiru zbog nedostatka kiseonika, ali da taj vapaj niko, osim Beograda, nije želio da čuje.

- Upravo ta rečenica se stalno potencira u našim medijima, ali to nije tačno, jer je ta odluka o zabrani letova donesena u oktobru 1992. godine, dakle više od četiri mjeseca od smrti prve bebe - kaže Borković.

Ova knjiga, osim toga, prvi put do detalja razotkriva i sve u vezi sa tvrdnjama da je kiseonik mogao da bude dopremljen iz fabrike “Jelšingrad” kao i u vezi sa navodima da je kiseonik dopremio Karitas, ali da je netragom nestao.

- Laž je da je kiseonik netragom nestao, kao i da je Karitas dostavio dovoljne količine, jer je bilo riječ o svega osam boca, a za jednu bebu su potrebne dvije boce dnevno - naveo je Borković.

GLAS: Šta je istina?

BORKOVIĆ: Istina je da su zabranjeni letovi samo za letjelice iz tadašnje SRJ, kojoj su 30. maja 1992. godine Rezolucijom SBUN broj 757 uvedene sankcije. Dakle, avion sa kiseonikom je bez ikakvih problema mogao da poleti recimo iz Beča ili Zagreba i da sleti u Mahovljane, ali niko nije želio to da učini.

GLAS: Ali prva beba je umrla 22. maja, a sankcije SRJ su uvedene 30. maja. Zašto u tih osam dana nije kiseonik avionom iz Beograda dopremljen u Mahovljane?

BORKOVIĆ: Zato što se u tim prvim danima očekivalo da će biti omogućeno da kiseonik stigne u cisternama, kao i do tada. Nažalost, SRJ je jedina željela da dopremi kiseonik, ali joj je to onemogućeno, dok oni koji su mogli i da slete i da dovezu kiseonik, to nisu željeli da urade. Među njima treba tražiti odgovorne za smrt banjalučkih beba, a ne u sankcijama uvedenim SRJ.

GLAS: Koje su to još kontroverze i predrasude koje su se dovodile u vezu sa tim periodom i sa smrću beba u Kliničkom centru?!

BORKOVIĆ: Postojale su brojne tvrdnje i sve su išle u tom pravcu da je riječ o srpskoj propagandi. Recimo da je u “Jelšingradu” radilo postrojenje za proizvodnju kiseonika, ali da namjerno nije dopreman u Klinički centar. To nije istina, jer je “Jelšingrad” imao pogon koji se zvao kisikana, ali on je rasformiran krajem sedamdesetih godina i “Jelšingrad” je kupovao kiseonik iz Rajlovca. Tvrdilo se i da je banjalučki Karitas dopremio dovoljnu količinu kiseonika, ali da je netragom nestala. Zahvalan sam Miljenku Aničiću, šefu Karitasa iz tog perioda, koji je posvjedočio da je u tom “spornom” konvoju bilo osam boca kiseonika, koje su odmah izuzete i dopremljene u Klinički centar. Dakle, laž je da je kiseonik netragom nestao, kao i da je Karitas dostavio dovoljne količine, jer je bila riječ o svega osam boca, a za jednu bebu su potrebne dvije boce dnevno.

GLAS: U knjizi postoje svjedočenja nekoliko majki koje se nikako do sada nisu pojavljivale u javnosti za proteklih 27 godina. Kako je to moguće?

BORKOVIĆ: Do sada su se u javnosti mogla čuti svjedočenja sedam majki, a u knjizi još četiri majke prvi put govore o tom vremenu, kao i o svom kasnijem životu. Majka Zilhe Murice Delić je rekla da je to za nju previše bolna tema i nije željela da razgovara. Dušanka Đukelić iz Surjana kod Mrkonjić Grada, čija beba je prva umrla 22. maja 1992. godine, prvi put je u knjizi govorila o gubitku bebe. Čudno je da niko nije tražio njeno svjedočenje, iako sve vrijeme živi u Republici Srpskoj. Ona je pješke krenula iz Mrkonjić Grada u Banjaluku da se porodi. I njeno, kao i svjedočenja svih ostalih majki, je takođe bolno i dramatično i do detalja otkriva kakav je zločin nad nevinim bebama počinjen početkom rata.

Istina, pa kakva god

 

GLAS: Šta Vas je ponukalo da napišete knjigu o “12 zvjezdica”?

BORKOVIĆ: Profesor Goran Latinović sa katedre za istoriju Filozofskog fakulteta uputio je poziv studentima da urade naučni rad o tome. Ja sam osjetio potrebu da, kao neko ko je iz Banjaluke i ko je lično osjećao tu tragediju, uradim taj rad. U početku su me poljuljale neke predrasude i brojne kontroverze koje su se dovodile u vezu sa ovom temom, ali bio sam odlučan da te stvari istjeram na čistac i da dođem do istine, pa kakva god ona bila. Moram da istaknem da knjige ne bi bilo bez podrške direktora Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih Milorada Kojića.

 

 

Prvo svjedočenje

Dušanke Đukelić

 

...Bolove sam osjetila ovdje u kući, a nije bilo nikakvog prevoza...

...Pješačila sam čet'ri kilometra. To je jako teško bilo. Dođem do kuće Neđeljke Aničić - njen sin je sada sveštenik u Banjaluci - i, nas dvije za Banjaluku. Sreća što je ona bila tu pa je pošla sa mnom. Put do bolnice je traj'o čet'ri do pet sati, pošto je sve bilo zatvoreno pa nisu dali proći na punktovima...

...Kad sam došla sebi poslije poroda, sve je bilo normalno. Doktori su mi rekli da treba kiseonik i da ima još beba u kritičnom stanju i da treba stići kiseonik. Ja sam stalno mislila da je dijete živo. Poslije sam poslala jednu majku da ode gore, da pročita, rekla sam joj svoje prezime i da vidi je l' mi dijete živo i kakvo je. Ona je otišla gore i kad se vratila kaže: “Jeste, isto ti”. Znala je da je umrlo, nego nije imala snage da mi kaže...

...Muž dotad nikad nije bio bolestan. Tad ga je to slomilo, a radio je svakakve teške poslove. Izgubio je sedamn'est kila za dvadeset dana. Malo poslije toga je iš'o kod doktora i rek'o mu doktor da je dobio šećer. Trenutni. Kad su mu rekli da zbog sahrane mora odjaviti dijete, tad ga je upis'o k'o Nenada...

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana