Jelena Knežević: Uvijek ću pamtiti osjećaj straha i nemoći

“U našu kuću ušla su dva nepoznata čovjeka, bila sam mala da bih razumijela, ali sećam se majčinog krika i sestrinih suza i straha koji me je obuzeo. Hrabri ginu na prvim linijama fronta, ali ne umiru, žive u sjećanjima onih koji ih vole”, rekla je Knežević.

Ispričala je da je 3. avgusta 1995. godine u zoru probudio majčin glas i granate.

“U panici pakujemo nešto garderobe, hrane, vode dokumenta i slike. Moramo napustiti kuću. Kuda ćemo ? Ne znamo. Ne zna ni naša majka. Ima dvije ruke da prigrli nas troje i ponese dva kofera. Vratiće se, tiho progovara, ali se ne okreće i kuću ne gleda dok nas podiže u kamion koji ide od Petrovca, prvog bezbjednijeg mjesta”, priča Knežević.

Sjeća se da je kolona bila prepuna uplakanih, gladnih i žednih ljudi koji su unezverenim pogledom tražili najmilije moleći Boga da su živi.

“Petrovačku cestu nadlijeću avioni i bombraduju kolone izmučenih ljudi. Zvuk bombi je bio jači od njih, ali slabiji od jakuka ljudi. Ne postoji zvuk glasniji od krika umirućeg čovjeka i plača onog koji žali za njim. Bar ja to tako pamtim i pamtiću zauvijek taj osjećaj straha i nemoći”.

Prisjetila se i neizvesnosti, ali i osjećaja da povratka na ognjište nema.

“Pamtim iščekivanje dugo kao vječnost da krenemo put Srbije i strahovi se nižu. Hoće li nas zasuti bombama? hoćemo li stići? Preko Beograda nastavljamo da tražimo utočište za novi početak, nalazimo ga ovde u Bačkoj Palanci gdje smo prihvaćeni raširenih ruku, prigljeni i voljeni…”, ispričala je kroz suze Jelena Knežević.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.