Profesor Branko Miljuš: Mozaik nanizan za vječnost

Snežana Tasić
Profesor Branko Miljuš: Mozaik nanizan za vječnost

Jako mi je važno da svom gradu Prijedoru napravim nešto što ima snagu kvaliteta i trajnosti. Mozaik to pruža.

Koristim mogućnosti venecijanskog kamena i tonove raznih kamenih ploča koje se poslije sjeckaju i nižu u mozaik. Volim da kombinujem dosta prirodnog kamena, potenciram snagu zvuka kolorita, kako bi to djelovalo snažno i dobro se prihvata i kao motiv i kao priča. To je vrlo znamenito za neko mjesto, jer ljudi se sastaju kod mozaika - kaže u intervjuu za “Glas Srpske” istaknuti slikar Branko Miljuš, jedan od glavnih predstavnika savremenog beogradskog kruga fantastike. Iako već duže vrijeme živi u Beogradu, uvijek se vraća u rodno Potkozarje.     

* GLAS: Svojevremeno je mozaik, čiju ste katedru držali, bio najtraženiji predmet na Likovnoj akademiji u Beogradu i zahvaljujući toj aktivnosti na mozaiku, u Beogradu ste ostavili dosta Vaših tragova?

MILjUŠ: Cijeli zid oko Zoološkog vrta pretvoren je u preko hiljadu mozaika, jer svake godine sam imao oko 50 studenata i svako je morao da napravi neki zanimljiv pokušaj i da izradi mozaik na temu životinja. To je bila jedna nova, jedinstvena ideja jer sam želio da izbjegnem ponavljanje i kopiranje. Za sada to sjajno djeluje u Beogradu i nazvali smo to mozaik koji živi i raste, jer svake godine se postavi mnogo mozaika na zid koji će uskoro biti završen. Zbog toga ćemo morati da tražimo neku drugu mogućnost za mozaik jer sam u tome vidio mogućnost da Beograd bude grad mozaika. On već jeste grad murala, ali murali brzo propadaju, a mozaik ostaje vječno.

* GLAS: Imate ideju da napravite mozaik i u Prijedoru?

MILjUŠ: Da. Mislim da to napravim na zidu u glavnoj ulici gdje je bila nekada robna kuća. Meni je dodijeljen taj prostor i napravio sam skice i oni likovnjaci koji su to gledali prihvatili su to kao dobro rješenje. To bi bio vrlo interesantan pokušaj da se i to uvede u Prijedor i da dobije jednu licencu za dobar mozaik.

* GLAS: Početkom godine ste imali izložbu u beogradskoj galerijiHaos”?

MILjUŠ: Imao sam izložbu koju smatram svojim velikim podvigom jer sam ušao u neku vrstu konceptualne izložbe. Na toj izložbi “Omaž Gradini” riječ je o Donjoj Gradini i zločinima iz Drugog svjetskog rata. To su crteži nastali za 50 godina mog stvaralaštva, a koji uvijek imaju nešto, ne striktno, vezano za Gradinu već za ratište, za stradanje, propadanje, bombardovanje, za ratove koje su nam ponudili iz svijeta, za prevaspitanje ljudi koji nemaju duše. Izabrao sam oko 100 crteža koji su jako lijepo bili opremljeni. Obradio sam pet krstova, ti crteži su strašno bliski, kao da su nastali tu kada se to dešavalo, kada se tu umiralo na veliko. Tada mi je zdravlje bilo narušeno, pa sam se na izložbu nekako “dogegao” jednom ili dva puta, ali imao sam fantastičnu štampu, predgovore izložbe i mislim da sam postigao što sam htio. Da se za nju čuje i da se šira javnost zapita šta nam je sve to trebalo i da li je moguće da se desilo.

* GLAS: Kako je jedan dječak iz Dragotinje postao tako veliki umjetnik. Šta Vas je odvelo na staze umjetnosti?

MILjUŠ: Moj problem je što sam rođen u dragotinjskoj željezničkoj stanici i dvije godine smo tu živjeli. Poslije smo se preselili u Prijedor, opet oko željeznice, zatim je počeo rat, bježanje u zbjeg na Kozari. Svjedok sam svega onoga što je bilo užasno u Drugom svjetskom ratu. Vidio sam prvi avion koji se tu stvorio, vidio sam Šošu koji je preplivao Sanu kod Dragotinje. Taj trag je ušao u mene i on je neizbrisiv, meni je vidljiv i sada tako jasno kao što sada s vama razgovaram. Dovoljno je da zatvorim oči, pomislim i sve to vidim nevjerovatno jasno i čak se tada pojavljuju u sjećanju i imena. Bio sam tada i ranjen u nogu sa šest i po godina, tako da sam puno vremena proveo na tatinim leđima. Oca smo rijetko viđali, pošto je radio na željeznici, kasnije gradio bolnice koje su tada bile potrebne za ranjenike na Kozari. Onda je morao da ide u Njemačku u radni logor. Sjećam se da nam je dao svoj sat, tada dragocjen, da razmijenimo za kilogram kukuruznog brašna. Skretničareva žena je napravila proju i mi smo to podijelili. Skupili smo se u jednoj livadi sa ostalima i čekali da budemo prebačeni za Jasenovac. Imali smo sreću da su partizani na nekoliko mjesta pokidali prugu, pa je voz išao i vraćao se, i nas su istrpali u Garešnici i podijelili po kućama. Sestru, nekoliko godina stariju od mene, u jednu porodicu, a majku i mene su smjestili u drugu. U tim porodicama smo radili sve što su nam rekli, ali su bili vrlo ljubazni prema nama, ne mnogo strogi. Ti Hrvati su nam nabavili ausvajse i prebacili smo se do Zemuna, pa u Beograd.  

* GLAS: Koliko ste imali do sada samostalnih izložbi?

MILjUŠ: Više od pedeset. Bilo je puno izložbi u velikim centrima i državama, Njujork, Itaka, Edinburg, u Parizu u divnoj galeriji iz 16. vijeka koja je sva islikana i mnogim drugim.

* GLAS: Koliko ste pobornik slikanja u kolonijama, koliko ste učestvovali u njima?

MILjUŠ: Nisam mnogo. Ne volim taj sistem rada. Ne mogu sliku da pravim tako da uzmem pa mažem i gotovo. Moram studiozno o nečemu da razmislim, da iscrtam, islikam više puta jedno preko drugoga da bi slika dobila svoju ulogu, neko ko će i mene da tumači, a i da tumači onoga koji je to dobavio, jer uraditi dobro djelo nije samo stvar inspiracije. Pogotovo kod onih koji vole malo da filozofiraju, da pošalju neku poruku preko tih svojih ideja, onda je to vrlo teško raditi na brzinu. To sam izbjegavao i više puta davao gotove grafike koje su savladane i stare.

* GLAS: Vi sada dolazite kao podrška koloniji na Kozari, kao počasni gost?

MILjUŠ: Jeste, dolazim vrlo rado u koloniju kao počasni član i sada sam vrlo rado doveo i izvanrednog grafičara Milu Grozdanića. On sada priprema slike za svoju veliku izložbu, tako da je odlučio da da i te svoje grafike koje će biti najveće u Muzeju Kozare.

* GLAS: Pošto Prijedor slovi za grad slikara. Koliko, po Vašem mišljenju, zaista ima talentovanih ljudi u ovom gradu za likovnu umjetnost?

MILjUŠ: Ma ovo je rasadište. Prosto je nevjerovatno koliko Krajina ima u sebi bogat priraštaj u tom smislu. Ljudi mogu da dođu sa vrlo malo istinskog talenta. Tek malo da zna da drži olovku, toliko znaju da razviju maštu, imaju nešto što je odavno izgubljeno kod beogradskih studenata koji nemaju te discipline i tog odnosa prema poslu, poštovanja svog posla. U ovom poslu se uvijek ide do kraja, a tu nit imaju svi studenti odavde i ne moraju biti daroviti,  ali radom dolaze do nečega što je savršeno, dok drugi studenti taj osjećaj kontinuiteta i neprekidnog rada nemaju.

* GLAS: Šta je to što trenutno radite?  

MILjUŠ: Uglavnom razmišljam o slikama, bolest me je dosta deprimirala. Ovu koloniju ću da odradim kao neki svoj imperativ. Svake godine ću ovdje donijeti nešto novo. Imam osam grafika, to su stare gravure i još šest grafika najljepših drvoreza u srpskom slikarstvu.

* GLAS: Muzej Kozare u Prijedoru odavno ima Vaš legat?

MILjUŠ: Oko stotinu radova sam poklonio Muzeju. Na prvoj izložbi sam poklonio cijelu izložbu i taj mozaik u Prijedoru bi bila neka zamjena za mozaik u Dragotinji. Obećao sam ranije da ću napraviti mozaik na česmi kod Dragotinje. To je naša česma “Miljuševi točkovi”, ali to je neko napravio prije mene, ljudi  iz vodovoda su radili česmu, ali je u međuvremenu voda tu gotovo presušila.

* GLAS: Dobitnik ste ovogodišnje nagrade opštine Prijedor za doprinos u kulturnom razvoju i afirmaciji opštine povodom 16. maja, Dana opštine Prijedor. Koliko Vam znači to priznanje?

MILjUŠ: Bio sam veoma radostan kada su mi javili da se to dogodilo, a istovremeno tužan jer zbog operacije nisam bio u mogućnosti da toj svečanosti prisustvujem i da mi nagrada bude lično uručena. To ne umanjuje njen značaj, jer veoma volim Prijedor i ovo je samo potvrda da je naša ljubav uzajamna.

Četvorka iz likovnog

Svi su govorili da dobro crtam, poturali su svoje papire, ja sam za sve crtao u razredu i svi su imali bolje ocjene nego ja. Profesor mi je bio Enver Krupić iz Krupe, jako strog i zanimljiv. Pravio je te fine pejzaže sa Unom, sojenicama... Vjerovao je u mene, ali mi je ipak dao četvorku na kraju. Kasnije sam doživio, kada sam već završio Akademiju, da me pozove na jednu svoju izložbu u Kulturnom centru, da mu ja dam mišljenje o njegovom stvaralaštvu, ispričao je Branko Miljuš.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana