Darko Cvijetić, književnik i režiser, za “Glas Srpske”: Umjetnost ne manipuliše činjenicama kao istorija

Milanka Mitrić
Darko Cvijetić, književnik i režiser, za “Glas Srpske”: Umjetnost ne manipuliše činjenicama kao istorija

Istorijske činjenice postaju umjetničke činjenice čim ih umjetnost osvaja. Više istorija manipuliše činjenicama nego umjetnost. Umjetnička manipulacija nikada nije toliko maligna kao istorijska.

Rekao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” književnik, režiser i dramaturg Darko Cvijetić, koji je jedan od učesnika ovogodišnjeg Festivala književnosti “Imperativ”, koji će biti održan od 30. maja do 3. juna u Banskom dvoru Kulturnom centru, u organizaciji Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ”.

GLAS: Iskazujete li sebe više kroz poeziju, prozu ili režiju?

CVIJETIĆ: Poezija je moja osnovna vokacija. Ostalo bih nazvao varijacijama, drugožanrovskim autopropitivanjem - kako djelovanje u pozorištu, tako i povremene izlete u romanesknost ili kratkopričanje. Pozorište je moja dječačka fascinacija čudom, i u pozorištu sam već gotovo 35 godina. Teško je reći gdje više sebe iskazujem, radi se uvijek o baštovanskom poslu njegovanja i strpljivosti, ali svakako da je jezik zemlja kojom grijem ruke i u koju sadim odbljeske stvarnosti. Poetički zanos jezikom je moj odgovor na poziv postojanja i lako je prenosiv u druge oblike umjetnosti. Često u teatru ima više poezije nego u književnosti, a ponekad pokret i govor više sanjaju od pjevanja.

GLAS: Koliko nas uništava ćutanje? Jesmo li narod koji radije zakopava sve u sebi nego što govori, idući linijom manjeg otpora?

CVIJETIĆ: Ćutanje je antiempatijsko, drži nas u jednoj  istini i sprečava da vidimo stvari iz više uglova. Ćutanje je uništavajuće i zbog onih koji dolaze nakon nas. Zakopavanje u sebi i negovor stvaraju kritičnu masu nekazanog, koja počinje da nas guši i jednoobrazuje. Govorom nadilazimo bivanje i prelazimo u aktivno trajanje. Idući putem manjeg otpora počinjemo povlađivati neslobodnosti, razoružavamo sebe i svijet nam ostaje nerastumačen i gluv. Aktivitet jeste osvajanje sopstvene slobode, shvaćene kao potvrda naše ljudskosti. Bez slobode da pustimo svijet u sebe ostajemo sami, maleni i nerazumljivi, upalančeni i uplašeni. Govoriti nije hrabrost. To je jedini ljudski resurs nedohvatan životinji, uz saznanje o smrtnosti.

GLAS: Koliko je opasna manipulacija istorijskim činjenicama u samoj umjetnosti? Može li se sve opravdati umjetničkom slobodom?

CVIJETIĆ: Umjetnost, ako je umjetnost, činjenicama ne može ništa, i ništa i ne pokušava. Ali, umjetničke istine su često vrhunska istoričnost. Sjetimo se prve napisane drame, Eshilovih “Persijanaca”. Prvom dramom je čini empatijska interpretacija istorijskih činjenica. Eshil kao grčki pisac i ratnik opisuje svega osam godina nakon Salaminske bitke, persijsku, protivničku stranu i njeno viđenje rata, plakanje njihovih majki. Tim činom grčka drama postaje prva napisana drama svijeta i time nadrasta varvarstvo. Umjetnička sloboda je primarno sloboda uopšte. Ako umjetnost pokušava manipulaciju radi izvrtanja istine, prestaje bivati umjetnost i samu sebe poništava.

GLAS: Šta za sobom vuče prelazak iz pjesničkog u prozni svijet?

CVIJETIĆ: Jezičku oskudicu, bez obzira na šire polje djelovanja. Poezija se primarno bavi jezičkim materijalom, a prozni svijet zahtijeva organsku priču, drugačiji red i organizaciju jezika i veću prohodnost. Pričanje priče podrazumijeva manje zauman govor, veću razumljivost i pliće jezičko tkivo. Prozni narativ je moj izlet, svakako ne nikakvo pravilo, i već sljedećom knjigom, koja je upravo objavljena, brzo se vraćam “na svoj teren”, u poetički diskurs.

GLAS: Oživljavanje književnih klasika na sceni je svevremeno. Koliko mislite da je danas prihvaćeno, vjerno prikazano i potrebno?

CVIJETIĆ: Moje shvatanje književnih klasika u pozorištu  podrazumijeva reinterpretaciju, ne iščitavanje i puki prenos na scenu. Književni klasici i ne trebaju scenu koliko trebaju čitače, tj. čitanje. Postavljanje književnih klasika u pozorištu uvijek je uslovljeno vremenom u kojem se postavlja na scenu i o njemu zavisi. Iščitavanje bez te uslovnosti ostaje na nivou  hermeneutike površine i banalnosti. Ako ćete postavljati, recimo, Steriju kako je postavljan u njegovo vrijeme, promašujete sve i otupljujete satirički potencijal koji njegove drame nose sa sobom i zbog kojeg je sam Sterija bio izopšten iz društva. Tumačenje Sterije danas zahtijeva rekonstrukciju današnje satiričnosti i time ga vraća svevremenosti. Oživljavanje je potrebno, ali svevremenost se postiže izmještajem klasika značenjskom premosnicom u današnje vrijeme. Sve drugo vodi u banalitet i skrnavljenje suštine.

GLAS: Učestvujete u programu “Poeziju će svi čitati” na festivalu “Imperativ”. Koliki je značaj ovakvog festivala?

CVIJETIĆ: Samo ime festivala “Imperativ” govori o značaju festivala ovdje i sada, kada je književni govor opustošen najgorom vrstom lošosti i najplićim pjevanjem lišenim svake metafore. Ukazuje na krajnju potrebu da se književno govorenje uzvisi na nivo na kojem zapravo i premašuje društvenu valorizaciju. Imamo razoreno društvo, i pitanje je koliko je književnosti u njemu. Bilo je krajnje vrijeme da se književnost počne brinuti za sebe i da se počne braniti od opšte nekulture i nasrtaja masovnih medija na govor i pjevanje.

GLAS: Koliko su nam potrebni festivali u slavu umjetničkog stvaralaštva? Da li ste optimista kada je to u pitanju?

CVIJETIĆ: Optimista sam, dakako, čim još pišem, ili pokušavam da pišem. Festivali u slavu umjetnosti ne mogu biti promašaj i nikada nije dovoljno rada na tome. Festivali su praznici, prilike da se različite kulturološke matrice susreću i uvezuju. Ne možete umjetnički postojati bez tog i takvog mjerenja, bez pokazivanja i dokazivanja svoje svjetskosti.

“Šindlerov lift”

GLAS: Šta ste sve satkali u Vaše djelo “Šindlerov lift”?

CVIJETIĆ: Pokušao sam satkati priču o nestanku jedne zemlje, o uništenju sna o zajedništvu. “Šindlerov lift” je teško nazvati romanom, teže je odustati od te odrednice. To je možda poemska postmodernistička priča u kojoj sažimam iskustvo svojega odrastanja i užas urušavanja tog svijeta. U soliteru koji je mjesto života ljudi raznih nacija i zanimanja miješaju se sudbine i usudi, tragedija i zlo bivaju osnova za konačni kraj odrastanja. Lift iz naslova je ubio djevojčicu Stojanku K. i tako se našao kao metafora giljotine za sudbine stanara.

Od “Šindlerove liste” kao liste za spas lift počinje bivati onaj koji proriče udes i odvlači u smrt. Tkao sam sopstveno ježenje i oplakivanje, empatijsko tkivo unutar trajne opečenosti ratom, pokušavajući da rat ostane u drugom planu, da se pucnjevi ne čuju, nego osjećaju u domenu straha i užasa. Postoje signali o scenariju za film i za pozorišnu predstavu, što bi tkanju romana dalo novu mustru i drukčije sagledavanje ispričanog.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana