Balade o Mariji kao pjesničko vino

Tihomir Nestorović
Balade o Mariji kao pjesničko vino
Balade o Mariji kao pjesničko vino

U semberskoj ravnici oduvijek je bilo darovitih pjesnika, što onih rođenih u njoj, što onih koji su tu neko vrijeme živjeli i stvarali. U Semberiji su rođeni Filip Višnjić, Magdalena Nikolić-Živanović, Radača Krsmanović, Ljiljana Lukić, Slobodan Petrović i Drago Kuđić, a od dođoša su Jovan Dučić, Silvije Strahimir Kranjčević, Dušan Baranin i još neki.

U novije vrijeme u Bijeljini stihove piše više od sedamdeset pjesnika, što "domaćih", što "pridošlih". Ipak, ime pjesnika Drage Kuđića u posljednje vrijeme sve češće se pominje, jer je njegova književnost, dok je bio živ, bila nekako prećutana. Vremenom, kao i dobro vino, ona dobija sve više na vrijednosti i značaju.

Ima pjesnika koji bljesnu i brzo izbiju u prvi plan, ali s godinama njihovo djelo izblijedi kao trošna moda jednog vremena. Njih u poeziji nazivaju vilinim konjicima, insektima prelijepih boja i nekoliko pari providnih, kao od svile načinjenih krila, koji kratko žive, pa čak u toj kratkoći vremena i ljubav vode u letu, jer ako bi se bar na trenutak zaustavili na nekom cvijetu ili listu zauvijek bi nestali.

Međutim, ima pjesnika čija poezija s proticanjem vremena sve više dobija na značaju i postaje "pjesničko vino". Drago Kuđić pripadao je ovoj drugoj vrsti pjesnika, uprkos tome što je kratko živio. Bio je i ostao jedinstvena i neobična pjesnička figura koja se ikada pojavila u Semberiji.

Pjesnik Kuđić rođen je 1931. godine u velikom semberskom selu Popovi, nedaleko od Drine. U tom selu rođen je i najhumaniji Srbin - Ivo Knežević, knez Ivo od Semberije. Još za života Kuđić je za sebe govorio da je nedefinisan i kao čovjek i kao pjesnik. Rano se otisnuo iz zavičaja i naprosto je optrčao sav svijet tragajući, kako je u književnoj kritici zabilježeno, za svojim zlatnim runom.

Teoretičari književnosti zapisali su i da je cijela plejada naših pjesnika pjevala pod snažnim uticajem ruskih revolucionarnih pjesnika, poimence Jesenjina, posljednjeg pjesnika sela, te futuriste Majakovskog, pjesnika modernog grada i svi su bili fascinirani poemom "Oblak u pantalonama".

Tako i Drago Kuđić, jer je lirska junakinja te poeme, Marija, postala kultno ime njegove poezije. Iz Kuđićevih pjesama o Mariji izranja njegova lirska autobiografija i pjesnička sudbina. To su, uostalom, zapisali i njegovi savremenici književni kritičari, posebno Aleksandar Nikolić.

Pod tim snažnim utiskom Marije iz "Oblaka u pantalonama" nastale su i Kuđićeve pjesme "Balada o Mariji Mačvanki", "Marija s Bistričaka", "Posljednja Marija" i druge njegove literarne Marije.

Skoro će Mesec zaći na mome nebu

I ja ću otići na zasluženi odmor

Leći ću kao čovjek u san dubok i lep

Iz kog se ne bude ni bogovi ni ljudi

Samo će zvezde da svetle na nebu kao pesme

I ribe će iskriti na dnu mora i okeana

To će moje srce dogorevati na tvome dlanu

A ti ćeš plakati sama i neutešna među pesmama

To će biti moja poslednja pesma tebi Marija

Posle će ti drugi pevati druge pesme, o Marija

Tako je Drago Kuđić pjevao o svojoj posljednjoj Mariji, lirskoj junakinji, djevojci, koju neki vele da je u stvarnosti nije bilo, ali je ona, ipak, bila i ostala kultno ime njegovih pjesama.

Pjesnikovi savremenici u Bijeljini, Brčkom, Sarajevu, Tuzli i drugim mjestima kažu da je on bio neobična i nesvakidašnja ličnost, koja je veoma teško živjela u skučenim prilikama i svog ličnog i društvenog života. Izgledalo je da je još od rođenja bio predodređen za gubitnika.

Vele oni koji su ga poznavali da je Kuđić bio prikovan za brčansku i sembersku obalu davno iščezlog Panonskog mora, kao i Prometej za kavkasku stijenu ili Ovidije za obale Ponta. Pjesnik Kuđić bio je prikovan i za obje, za lijevu sembersku, ali i za desnu mačvansku, obale svoje rodne rijeke Drine.

A život teče li teče moj Nostradamuse

Ja izlazim uplašen svako veče na Savu

I gledam kako život stvarno teče

Kao rijeka kroz šljivarske krajeve

Kuđića su voljeli svi koji su ga znali - pjesnici, slikari, seljaci, glumci, učitelji, školski drugovi... Njegov ispisnik, Kuđićeve duše i svjedok njegovih nemira, koji sada zajedno s njim hodi nebeskim putevima, književnik Panto Sekulić na vijest o smrti svoga prijatelja i pjesnika zavičajnih prostora, 2003. godine bilježi: - "Brčko, februara... Mirno teče Sava. U vječnoj svjetlosti panonskih zvjezdanih prostora počiva u miru naš pjesnik...". A Drago Kuđić bio je vesela pjesnička duša - poeta lirskog elegičnog senzibiliteta. Zaljubljenik i zanesenjak u pitome drinske pejzaže, pješčane sprudove i popovljanske lugove. U njegovom srcu vječito su gorjele semberske vatre, koje su ga s ljubavlju grijale toplinom rodne ravnice. Kuđićeve životne staze i tajne ovaplođenja su u njegovim stihovima - u pjesmama i sonetima. Darovao ih je ljubiteljima poetske riječi. Najljepše su mu: "Semberske vatre", sve balade o Mariji, "Laku ti noć Katlin ladik" i "Panonski anđeo".

Drago Kuđić je bio nemirnog i radoznalog duha, sa željom da studira umjetnost na Međunarodnom univerzitetu "Lomonosov" u Moskvi. U februaru 1961. godine ilegalno prelazi jugoslovensko-rumunsku granicu. I odmah ga Rumuni hapse. Osuđen je na pet godina zatvora. Odrobijao je tri godine u nekom rumunskom logoru. Po povratku u zavičaj ozbiljno počinje da se bavi književnošću i novinarstvom. Živio je i u Zenici. Osamdesetih godina prošlog vijeka s porodicom doselio se u Brčko, ali je, uprkos tome, najviše boravio u Sarajevu.

Vremenom je postajao sve usamljeniji, posebno u brčanskoj sredini. Upokojio se u tom gradu petog februara 2003. godine. Poštovaoci njegove poezije vele da njegov duh i sada luta ulicama ovoga grada na Savi. Zasigurno pjesnikov duh luta i u njegovoj rodnoj ravnici i pored rijeke Drine.

Tragajući za svojim zlatnim runom Kuđić je zaista optrčao vaskoliki svijet, a kad ga nije našao onda je u osami, narušenog zdravlja, napušten i zaboravljen svoje hođenje zaustavio u Brčkom. Sahranili su ga službeni ukopnici o trošku socijalne ustanove u tom gradu po veoma hladnom februarskom vremenu te 2003. godine.

Zbog toga mnogi njegovi prijatelji pjesnici i ne znaju gdje mu se nalazi humka. Bliži se još jedan februar, nabujaće još jedne proljećnje vode, a pjesnik nemirna duha počiva na kraju gradskog groblja u Brčkom.

A njegova poezija je sve čitanija.

Roman i drama

Marija je istovremeno i Kuđićev lični roman i drama, i intimni nemiri života i ljubavi - besmrtno lično kazivanje. Ako nije postojala djevojka s imenom Marija, zasigurno je u njegovom životu postojala žena sa samo njemu znanim nekim drugim imenom.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana