Nova šansa

Žarko Marković

Izborna kampanja u Republici Srpskoj odvijala se u dovoljno specifičnoj atmosferi da je jedna od najčešćih prognoza dan uoči izbora bila “nijedan rezultat ne bi bio veliko iznenađenje”. I tako je i bilo. Preliminarni rezultati koje je javnosti već u izbornoj noći saopštio SNSD otkrili su da je Milorad Dodik sa više od 60.000 glasova razlike praktično pomeo Mladena Ivanića, a da je Željka Cvijanović dosta manjom, ali sasvim dovoljnom razlikom pobijedila Vukotu Govedaricu. Koalicija oko SNSD-a imaće dovoljno mandata u Narodnoj skupštini Srpske za formiranje stabilne vlade i sigurnih sedam-osam mandata u Predstavničkom domu, što uz Dodika kao člana Predsjedništva garantuje povratak na pozicije u vlasti na nivou BiH.

U složenoj zemlji poput BiH postizbornih trendova je i previše da bi mogli da budu obrađeni u jednom danu ili jednom tekstu, ali ovdje valja napomenuti nekoliko najvažnijih.

Prije svega, pobjeda SNSD-a, i pored zahtjeva za ponovno brojanje glasova iz opozicionih redova, čista je kao suza sa stanovišta dozvoljenih načina pribavljanja glasova u Srpskoj, a u pitanju su sve metode koje je SNSD, kao ubjedljivo najorganizovanija stranka, razradio u proteklih 12 godina koliko je na vlasti. Moć partijske organizacije u kombinaciji s adekvatnom kontrolom ključnih kanala komunikacije na relaciji Beograd - Banjaluka preko kojih su mjesecima i godinama plasirane geopolitičke i lokalpolitičke teze, uz konstantnu zategnutu atmosferu koja je do najnižih nivoa mobilisala biračko tijelo te stranke bili su sasvim dovoljni za pobjedu nad drugom stranom, koja je i ove godine ponovila potpuno iste greške kao i u prethodnim izbornim ciklusima lagodno čekajući da im vlast padne sa neba.

Prepušteni stihiji, uz manjak organizacije i terenskog rada, opozicija u Srpskoj, uljuljkana u lažni optimizam sebi naklonjenih medija, smatrala je da će na talasu pokreta koji, u svojoj suštini, nije htio da preraste u politički ostvariti ozbiljniji rezultat. Čak ni dobronamjerna upozorenja da odjek “Pravde za Davida” ne ide dalje od Trna ili Vrbanje nisu bila dovoljna. A upravo to se dogodilo. Događanja sa Trga Krajine probudila su tek dio uspavanih Banjalučana koji su na izbore izašli i glasali za – PDP, promovišući tako Branislava Borenovića u novog parlamentarca u Sarajevu, a Draška Stanivukovića u najpopularnijeg funkcionera ove stranke u Banjaluci. Ono što je politički pluralizam u Srpskoj u ovom trenutku mnogo važnije ne tiče se toliko PDP-a koliko najveće opozicione stranke, SDS-a, koji je izgubio još jedne izbore i koji će, zaključno sa 2022. godinom, spojiti čak 16 godina bez svojih ljudi na dvjema najvažnijim pojedinačnim funkcijama. A to je za strukturu koja je nekad bila narodni pokret, a nikad se nije do kraja transformisala u partiju, poražavajuće. I ne sluti da će stvari u tom smislu da se promijene. Sve udarce pod vođstvom Mladena Bosića SDS je uspio da pregura, istovremeno se osipajući. Stvar je u tome što ako iz te stranke odu još dvojica-trojica, a znaju oni ko su, iz te partije više neće imati šta da se ospe.

Uz zbivanja u FBiH koja slute na višemjesečnu krizu, SNSD tako postaje praktično najvažnija stranka u cijeloj zemlji, od čije dobre volje, prije svega Milorada Dodika, zavisi dalje funkcionisanje BiH. U takvom odnosu snaga, koliko to god paradoksalno zvučalo, moglo bi doći do svojevrsne relaksacije odnosa u Republici Srpskoj na način da će Dodik, nakon što je savladao “unutrašnjeg”, novog  političkog neprijatelja ponovo morati da potraži u “političkom Sarajevu”. A to je prilika da se društvo u Srpskoj vrati u kakvu-takvu ravnotežu, da oni koji drugačije misle ne budu automatski svrstavani u neprijatelje, da izloženost javnoj kritici ne bude automatski napad na temelje Republike. Uostalom, kontrolu nad temeljima su sada potpuno preuzeli oni koji tvrde da ih najbolje čuvaju. To bi trebalo da bude dovoljna garancija.

 

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana