Minimalac

Milijana Latinović

Republika Srpska je ušla u novu godinu, a sa sobom je ponijela i neke stare probleme o kojima će nadležni morati da pregovaraju i u novom ljetu. Uprkos činjenici da su radničke plate pred kraj godine povećane za tridesetak maraka i da su poslodavcima date olakšice, prostora za razgovor i nova povećanja primanja u RS ima još mnogo.

Iako prosječna plata u Srpskoj, prema zvaničnim podacima, iznosi oko 830 maraka, ne treba da zaboravimo da taj i toliki prosjek poprilično "naduvavaju" iznosi koji svakog mjeseca liježu na račune manjeg broja radnika, onih koji su zaposleni u javnoj upravi i finansijskom sektoru. Ogromna većina zaposlenih i dalje svakog prvog na račune dobija minimalac koji je duplo manji od prosječne plate.

I dok se nekolicina radnika može pohvaliti i više nego pristojnim primanjima za naše uslove, iz dana u dan sve je veći broj radnika koji jedva uspijevaju da zarade za koru hljeba i sastave kraj s krajem.

Javna je tajna da, uprkos svim kontrolama nadležnih organa i enormnim kaznama, siva ekonomija nije iskorijenjena. I dalje postoje poslodavci koji radnike prijavljuju isključivo na minimalac, bez obzira na stručnu spremu koju imaju. Nisu rijetki ni radnici koji su prinuđeni da rade na crno, jer bahati poslodavac misli da zakon za njega ne važi. I tako se iz godine u godinu vrtimo ukrug.

Poslovna zajednica i sindikat nisu na kraju prošle godine našli zajednički jezik kada je riječ o povećanju najniže plate. I dok zaštitnici radničkih prava smatraju da minimalac mora biti bar 500 maraka, poslodavci sliježu ramenima i tvrde da prvo treba da budu nagrađeni dobri radnici i povećana prosječna plata, što bi se, kažu, onda odrazilo i na rast najniže plate.

Najveću muku ipak muče radnici u propalim preduzećima, poput derventskog "Unisa" i "Farmlanda" iz Nove Topole, koji uprkos brojnim pokušajima nikako da stanu na zelenu granu. I jedni i drugi ostavljeni su na milost i nemilost poslodavcima koji ne mare za njihova prava i potrebe. Iako su decenijama pošteno radili, praznične dane provode  bez marke u džepu. Ni u zasluženu penziju ne mogu jer im bahati poslodavci nisu uplatili doprinose za penzijsko osiguranje. Nepoštovanje radničkih prava i javašluk u tim preduzećima su se odomaćili te je takvo stanje poslodavcima postalo normalno. A nije i ne smije da bude.

Krajnje je vrijeme da radnici i njihova prava budu tema broj jedan o kojoj će se ozbiljno razgovarati na svim nivoima vlasti i za koje će se iznaći konkretna rješenja u prilog svih zaposlenih, a ne da 1. maj bude jedini dan u godini kada šapatom spomenemo njihova prava. Samo kada plate budu veće, razloga za zadovoljstvo imaće i radnici i poslodavci.  Prvi, jer će od svoga rada moći pošteno da žive, da se trude i doprinose još više, a ovi drugi jer će zadovoljni radnici u pogonima stvarati profit, a ne čekati papire pred stranim ambasadama.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana