“Hodajuće bombe”

Nebojša Tomašević

Priča o pokušaju otimice dvije djevojčice na Starčevici koja se brzo raširila gradom užasnula je stanovnike Banjaluke ali i cijele RS, a još veći šok je uslijedio kada su se pojavile informacije da je to učinio psihički bolesnik.

U posljednje vrijeme sve više je slučajeva u kojima su počinioci brutalnih zločina osobe sa određenim mentalnim poremećajima. Čitajući ovakve priče ne možemo da se ne zapitamo  da li smo postali društvo u kome je na ulici sve više bolesnih ljudi koje možemo nazvati “hodajućim bombama” jer se nikada ne zna kada će oni “puknuti” i nekog napasti i povrijediti. Nažalost na takve slučajeve niko ne obraća pažnju dok se ne desi ono najgore. Umjesto objašnjenja zašto društvo nije pružilo pomoć takvima i zaštitilo nas od njih i njih od nas,  često čujemo priče “Bio je dobar, ranije nije pravio probleme. Nismo mogli da pretpostavimo da će se ovo desiti jer ni s kim se nije svađao niti je osuđivan”.

Svi žmire dok se nešto ne desi iako je obaveza mnogih da rade na prevenciji i spasavanju ljudskog života i zdravlja. Psihički bolesnici možemo biti svi mi i samo je pitanje vremena kad nam se može desiti nešto što će nas gurnuti preko granice i kad ćemo se naći “s druge strane”.  Zbog toga ne možemo kriviti ljude koji su nažalost već gurnuti u drugu još uvijek neistraženu i nepoznatu stranu ljudske psihe, ali možemo kriviti društvo i sami sebe za sve zločine bolesnih ljudi.  Psihičke probleme drugih, naših komšija, poznanika ne treba gurati pod tepih, a na njih gledati kao na nekog od koga se treba odmaći, već im treba pomoći. Moramo da se zapitamo šta nam rade ljekari, policija, pravosuđe, zašto ljudi upućeni na psihijatrijsko liječenje sve češće izlaze na ulicu poluizliječeni ili neizliječeni.

Stručnjaci upozoravaju da progresija psihičkih simptoma, može biti brža ili kraća, a ako se bolest ne liječi ona uvijek uzroke veliku bol kako pojedincu tako i članovima porodice i društva de može da dovede do fatalnog ishoda. Pokazao je to i slučaj Željka Stojanovića koji je 13. marta 2014. godine u neuračunjivom stanju usmrtio vozača “Autoprevoza” Boru Topića u čiji autobus je ubacio ručnu bombu. Tek nakon toga je smo saznali da je on duševni bolesnik i da su još u decembru 2013. pravosudni i istražni organi imali te informacije. Međutim, umjesto da mu pomognu nadležni su ga tada  pustili  da slobodno šeta gradom i pored činjenice da je  u presudi kojom je  osuđen zbog ranijeg paljenja auta pokojnog Topića stajalo “Odustati od žalbe, jer je optuženi duševno bolestan”.

Završnu rečenicu predajem Bukovskom “Neki ljudi nikada ne polude. Kakve samo užasne živote vode”.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana