Ugled po mjeri medija

Sanja Vlaisavljević

Bio jednom jedan Srbin. I ma gdje boravio želio je biti baš to - Srbin. I imao je dostojanstvo pride. Bio je on i pravnik.

Živio je godinama u zatvorenoj, mračnoj, jednonacionalnoj sredini u kojoj nije mogao vidjeti ljude drugačije od sebe. Sve sami Srbi oko njega. Onda je jednog dana odlučio da progleda i ode iz te mračne, jednonacionalne sredine. I otišao je. Otišao je u otvorenu, višenacionalnu sredinu koja se ni po čemu ne može uporediti sa onom koju je ostavio iza sebe. I progledao je. Vidio je ljude oko sebe. Puno ljudi. Vidio je da i oni gledaju njega, da ga vide. Da ga vide sasvim drugačije nego su ga ljudi do tada gledati. Valjda zato što ljudi u višenacionalnoj sredini mnogo bolje vide od onih tamo “gore”, malo sjevernije.

Vidjeli su ga toliko dobro da su i novine počele o njemu pisati. Svašta pisati. Toliko puno i toliko detaljno da je pomislio da se ipak razlikuje od svih ostalih u novoj sredini. Da nije dobar čovjek, da nije dobar pravnik, da nije dobro što je napustio svoju prijašnju sredinu, jer sada je kao uljez hodao gradom dok su mnogi upirali prstom u njega. Znao je da to što mu drugi rade nije uredu. Ni za njih, ni za njega. Ali nije bilo pomoći. Kada je i njegova šefica odlučila javno upirati prstom u njega, dozvoljavati da i drugi to bezočno rade, bio je to kraj iluzije da je istinsko pravosuđe tamo negdje daleko od zatvorenih, jednonacionalnih, korumpiranih zajednica. Tako bi se jednoga dana moglo pripovijedati o zloj sudbini Branka Perića, sudije i “osuđenika” u Sarajevu.

Bio jednom i jedan Hrvat. Rođen i odrastao u multikulturnoj sredini, u Sarajevu. Ili tako se barem činilo. Bio je pošten, pravedan, pravi sudac po mjeri iz udžbenika. Ili je on samo mislio da je takav. Jednoga dana, vjerujući u sebe i svoje kvalitete, odlučio je kandidovati se za predsjednika suda. Ali tada se dogodilo čudo. Shvatio je da više nije dobar, da nije ni čestit i da ga ne “prati imidž dobrog sudije”. Saznao je da drugi misle da on štiti političare u sudskim procesima, da je korumpiran, da je blizak Čovićevim Hercegovcima i hercegovačkim medijima... Posebno je teška ova posljednja zamjerka.

Biti Hrvat u multinacionalnoj sredini i pri tome blizak sa onima “dole na jugu”, to zaslužuje javnu osudu. Jer to znači svrstati se u nacionalistički tabor blizak crkvi, nečasnim ljudima, mračnom svijetu... Još ako ovu tvrdnju podupre neki odani, dobro uhljebljeni i dovoljno nevidljiv Hrvat iz Sarajeva, onda nema dileme da li su navodi tačni. Tako je nedavno jedan “idealni Hrvat” ustvrdio: “Čović je i Večernjakov produkt, pa ove novine najbolje licitiraju sa onim što je nespojivo: doza komunističkog razumijevanja demokracije, doza ustaškog razumijevanja hrvatstva, doza neoliberalnog tržišta i doza patološkog katoličanstva”. Eto zašto ste u velikoj nevolji ako se otkrije da ste u kakvom dosluhu sa onima “dole”. Prisjetimo li se i šta je nedavno rečeno na javnom servisu Federacije o mladim Širokobriježanima, onda vam je jasno da, dovedu li vas u vezu sa “patološkim katolicima”, od vašeg spokojnog života u multikulturnoj sredini neće više biti ništa. To je shvatio i sudija Davorin Jukić kada se prijavio za mjesto predsjednika Suda BiH.

Bila jednom i jedna predsjednica suda. Bošnjakinja, ali to nema veze. Ona je oduvijek dobro vidjela ljude oko sebe i vidjela je da su drugačiji, sasvim drugačiji. Šest punih godina je vladala pravosuđem u velikom i otvorenom gradu. Šeste godine istekao joj je mandat. Ali, nije sve izgubljeno. Mogla se opet prijaviti za svoje predsjedničko mjesto, što je naravno i učinila, Ali vrag da ih nosi, pojavili se i protivkandidati. I to ne bilo kakvi: i Srbi i Hrvati i Bošnjaci. Kako i priliči jednome sudu. Ona nije bila bliska ni sa onima “dole”, na jugu, ni sa onima “gore”, na sjeveru. Ona je bila bliska sa onima oko nje - u centru svijeta! Finim ljudima, odmjerenim, naviknutim na različitost, otvorenim za primjedbe neistomišljenika. A bogme i sa medijima koji nisu ni blizu onih koji su skloni da “ubijaju oslobađajuće poruke, propisuju zabora”, progone kritičko mišljenje, ignoriraju etičke zahtjeve”. Mislim, nije ona bliska ni sa kakvim medijima, nego su mediji njoj bliski i naklonjeni, dakako. Ne može predsjednica suda ni biti bliska sa medijima. Ali zato pravi mediji, oni “antinacionalistički”, sami lako uvide kada i kako treba da je javno brane. Od koga? Od svih onih koji imaju “nešto protiv” nje i “kojima ona smeta”. A pokazalo se da “smeta” svima koji joj se nađu na putu za njen reizbor.

A tamo se nađoše: jedan Srbin i jedan Hrvat, i još poneko, ali što su ova dvojica smetnja, to je čudo jedno. Ali ne brine predsjednica, ima ko da brine. Brinu mediji koji će jednoga brzo proglasiti srpskim, a drugoga hrvatskim nacionalistom - i riješen problem. U multinacionalnoj, otvorenoj, multikulturnoj sredini kakvo je Sarajevo biće odbranjena Bošnjakinja sa nadom da će ponovno, narednih šest godina (ukupno dvanaest punih godina!) baš ona predsjednikovati umjesto nekakvog Hrvata ili, ne daj Bože, Srbina.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana