U Lepom slovu Branko prvi

Dara Sekulić

Srpska poezija za djecu i mlade u Bosni i Hercegovini smještena je u prekrasnu knjigu LEPO SLOVO. Sada je ta knjiga nepobitni i trajni dokaz da je Lepo slovo u blizini Svetog slova, kojem se na svom putu neprestano približava.

U tom približavanju, Sveto slovo obasja, i u svoj njegovoj ljepoti pokaže Lepo slovo. Dva čudesna čuda života nikad se neće izjednačiti, jer jedno je Sveto slovo, a drugo je Lepo slovo. Ali ova dva slova, isto tako,  nikada neće moći jedno bez drugoga.

Sveto i lijepo

Sveto stvara lijepo, a lijepo pokazuje Sveto. Jednim od ta dva Božja davanja, bavila su se dvojica Božjih ljudi - Ljubomir Milutinović i Mirko Vuković. Pogledajte koliko ljubavi i mira ima u njihovim imenima. Kad se bolje zagledaš, u njima ćeš prepoznati i Tina i Vuka i Slepu Jecu i pevačicu narodnog lepog slova, Slepu Živanu. Negdje izdaleka, može ti se učiniti da čuješ i gusle. Ljubomir je doktor nauka, on je docent, odnosno učitelj studentima na Filološkom fakultetu u Banjaluci, predaje i književnost za djecu. To je najviše i najteže što se može prenositi odraslom čovjeku, koji zaboravlja da je dok živi dijete, moguće i samo dijete! A Mirko je pjesnik, potom i sve ono što će još biti, jer pred njim je još pola ljudskog vijeka. On zna i da se zaleti, ali dok se čovjek ne zaleti, nema ni trke na duže staze.

Kad posmatra vrt prepun najljepšeg cvijeća, skroman čovjek će teško i svoj cvijet prepoznati kao najljepši, pogotovo kao lepo slovo. I neće osporavati i umanjivati ljepotu onih koji su prije njega odabrali najvrednije, zagledani u neku drugu baštu - baštinu kao što je, ljubavlju ponesen, činio književnik i pjesnik Anđelko Anušić. Ovo, jasno, nije kritika, umjetnika može da kritikuje umjetnik bolji od njega. Riječ je o knjizi LEPO SLOVO koja je najveći književni i kulturni događaj u prošloj godini u Bosni i Hercegovini. Lepo slovo je podvig Ljubomira i Mirka, u teškom vremenu kada se srpskom narodu osporava njegova povijest, njegov jezik, njegova teritorija, a čini sve da se ukalja i njegova čast.

Prvi gradinar

Stručno odabrano, temeljito sagledano i poneseno vrednovano, "Lepo slovo" je NEVEN, uzgajan u gradini srpske poezije za djecu i mlade u BiH. Prvi gradinar u njemu je Branko Ćopić. Koliko god smo poznavali njegovo djelo i družili se s njim, ova knjiga nam je pokazala da smo ga nedovoljno znali i čitali. Vratila nam je ranog, mladog Ćopića koji je, tragično, i u smrt otišao kao pjesnik ratne i poratne poezije za djecu, kao i književnosti za odrasle. Ćopić je prva veličina u "Lepom slovu" kojoj će se, iz jednog svestranijeg viđenja prepoznati i davnašnja i današnja djeca, prošli i budući ljudi. Ni ovaj najbolji odabir i pristup njegovoj poeziji za djecu, nije ni za trunku pomjerio moj odnos prema onome što je iz njegove poezije obilježilo i moje davno djetinjstvo. U domu za ratnu siročad, osnovanom 1943. nakon velikih ofanziva, u selu Vojnićki Grabovac na Kordunu, deklamovala sam, napamet, naravno, njegovu pjesmu "Seljačka torba". Bio je to naš prvi susret preko seljačke torbe koja je borcima za oslobođenje Jugoslavije od okupatora i koljača, na položaje donosila zalogaje, otkinute često i od dječjih usta.

"Ali od svih slavnija sam ja, ja skromna torba seljačka", naglašavala sam što sam mogla jače i ljepše, razgovjetnije i značajnije, a još ljepše su me nagrađivali oni koji su me slušali i pljeskali mi. Tada sam prvi put čula i za riječ APLAUZ! Nikad nisam ni pokušala iz svog sjećanja da izbrišem i takvog Branka Ćopića, naprotiv, takav Branko ostao je u mom dječjem srcu. Ali moji praunuci, "Seljačku torbu" ne bi ni pogledali, čak ni onda kad bi znali da će u njoj naći tursku čokoladu s lješnjacima.

Ljubomir i Mirko otvorili su stranice onih Ćopićevih knjiga u kojima su njegove pjesme svevremene vrijednosti i ljepote. Pokazali su da je Ćopić ZMAJ našeg vremena za sva vremena. Ovoj dvojici vrsnih i vrijednih sastavljača ove divne Antologije, Ćopić, kao prvi u poeziji za djecu i prvi u "Lepom slovu", odrediće put i mjesto za onu dječju poeziju koja se oslobodila nametnutih i ograničenih pravila i definicija prošlog vremena. Jer, postoje vremena koja kao da nisu ni bila, prazna i tužna, vremena koja su poništila sama sebe.

Susreti sa Brankom

Prvi put sam Branka srela u Sarajevu, 1958. na nekom skupu, možda i kongresu književnika. Kao bez glave pojurila sam u Pozorišnu kafanu gdje je sjedio u krugu najvećih naših pisaca. Upoznao nas je pjesnik Miodrag Žalica. Rukovali smo se i ja sam brzo nestala iz bašte. U kasnijim susretima, Branko me je često podsjećao na moj "kukavičluk": "Kako ti ono pobježe, niko te ne bi pojeo, nisi ti baš tako slatka, a?" "Znam da ne bi", kažem, ali sam sigurna da bi rekao: "Vidi one kurvice kako se prišila uz Branka". "Ma šta pričaš, prije bi rekao: Vidi Branka kako pikira na onu malu.." Mnogo godina kasnije doputovala sam u Beograd, ispred "Malih novina", da Branko potpiše ugovor o štampanju njegovog romana "Delije na Bihaću". Ostavio me je u malom salonu njegovog stana, i brzo se vratio s bocom prvoklasnog viskija. "Ovo sam sakrio od Cice, tamo iza mojih knjiga..." nestašno se smijao, sretan što sam došla.

Jedne rane jeseni, pred kraj sedme decenije, družili smo se u Bosanskoj Krupi. "Prošetaću malo s ovom mojom zemljakinjom", rekao je učesnicima književne večeri kad smo krenuli od stola. "Ti si moja graničarka, znaš li ti da je moja Soja, mati moja, Ličanka?" "Ali ja sam Kordunka", pobunila sam se. "Ma hajde pusti, isto je to".

Čim smo istupili iz hotela za nama se uputila grupica djece. Kako smo se ulicom približavali centru grada, pristizale su sve nove grupice. Odjednom, oko nas se okupilo mnoštvo osnovaca. Djevojčica je, svaka, bila ona "Mala moja iz Bosanske Krupe", a dječaci se prsili u želji da što prije pobjegnu iz "Magarećih godina" i ne sluteći da su to najljepše godine njihova života. Svako je želio Branka da vidi izbliza, da stane mu pred samo lice, svojom rukom dodirne ga. "Vragovi nijedni", okretao se gledajući može li nekako da umakne. "Ne daj me, graničarko, vidje li ti ovu napast...", a djeca su vrištala od smijeha, prije nego bi on izgovorio i riječ.

Dječji svijet

Poezija u "Lepom slovu" je odraz i odjek punog dječjeg života i radosti postojanja, ona poštuje dječji svijet jer je u taj svijet donosi čovjek-pjesnik-dijete. Zato je "Lepo slovo" došlo i u kutak mojih kasnih dana "da prepoznam sebe otprije". Njemu je mjesto u svim školama i svim bibliotekama. Uz suze i smijeh, starci će je listati onima koji će iz nje učiti kako se čita napisano. Mladim roditeljima biće nadohvat oku i usnama jer će se praviti kao da sve to napamet znaju, a svoju djecu slušaju kako bi provjerili njihovo znanje. Od upućenih i pozvanih stručnjaka, niko više neće moći da zaobiđe "Lepo slovo" koje će, naravno, pošto smo svi mi veoma pametni, ostati trajno kao mogućnost  velike hvale i velikog osporavanja - pa to je slučaj sa svim ikad napisanim antologijama kod nas, u srpskoj književnosti. Ako je život varka, onda je "Lepo slovo" najljepša varka života od rođenja čovjekovog do njegovog odlaska iz te varke.

 

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana