Totalitarnost ohaerizma

Milan Blagojević

Ima jedan ključni detalj u nedavnoj većinskoj odluci Ustavnog suda BiH broj U 2/18 o 9. januaru kao Danu Republike Srpske, o kojem gotovo da nije ništa rečeno kod nas, zbog čega to želim učiniti ovim tekstom.

Činim to iz dva razloga. Jedan je što se radi o detalju koji ukazuje na protivpravnost te većinske odluke, koja zbog toga nikako ne može dobiti legitimitet (ni pravni ni moralni), a drugi razlog je što u pozadini tog detalja stoji ovdašnji totalitarni sistem vladanja, jedinstven u svjetskim razmjerama, kako prostornim tako i istorijskim. Na navedeni detalj posredno su ukazali, svaki na svoj način, sudije Miodrag Simović i Zlatko Knežević u izdvojenim neslažućim mišljenjima, koja su, nakon što su bili preglasani, napisali kao sudije Ustavnog suda BiH. Sudija Zlatko Knežević, koji je i aktuelni predsjednik Ustavnog suda BiH, je u svom izdvojenom mišljenju ukazao da većinska odluka: “... nema obrazloženje već prepisivanje stavova iz drugih odluka vezanih za istu materiju”.

Sudija Miodrag Simović je na ovaj problem ukazao istakavši da će: “... i ova odluka Ustavnog suda voditi više kompromitovanju njegove ustavnosudske funkcije nego njegovoj afirmaciji”, ali i da većina sudija tog suda nije izvršila pravilan izbor između sudskog aktivizma, na jednoj, i sudske uzdržljivosti na drugoj strani.

Prepisivanje

I jedan i drugi sudija iz Republike Srpske su u pravu iz razloga na koje ukazujem u nastavku. Pravilno sudija Knežević ukazuje da većinska odluka sudija Ustavnog suda BiH, u suštini, nema obrazloženje već samo prepisivanje onoga što je ta ista većina rekla ranije. A to što je preglasavanjem rečeno ranije, u odluci Ustavnog suda BiH broj U 3/13 od 26.11.2015. godine, nije tumačenje Ustava BiH, već protivustavno kreiranje nove ustavne norme od strane većine sudija Ustavnog suda BiH. Naime, u odluci od 26.11.2015. godine, kad se prvi put odlučivalo o ovom pitanju, većina sudija se ponašala protivustavno, rekavši: “da izbor 9. januara kao datuma obilježavanja praznika Dan Republike nema simboliku kolektivnog zajedničkog sjećanja koje može doprinijeti jačanju kolektivnog identiteta kao vrijednostima koje imaju poseban značaj u multietničkom društvu koje se zasniva na uvažavanju i poštovanju različitosti kao osnovnih vrijednosti modernog demokratskog društva. U tom smislu, izbor 9. januara za obilježavanje Dana Republike kao jednog od praznika entiteta.... predstavlja ustavnu kategoriju i.... kao takav mora predstavljati i sve građane Republike Srpske kojima i sam Ustav Republike Srpske priznaje jednaka prava”.

Ovaj poduži citat, koji se ponavlja i u paragrafu 80. nedavne protivpravne većinske odluke Ustavnog suda BiH od 28.3.2019. godine, jeste onaj ključni detalj kojim sam počeo ovaj tekst. Kako je on ključni detalj? Pa jednostavno tako što prethodni citat sadrži novu, i to protivustavnu normu, kakve nema u Ustavu BiH, a koja se želi nametnuti od nekoliko sudija Ustavnog suda BiH. Ona tako jasno proizlazi iz prethodnog citata, jer iz njega proizlazi da većina sudija propisuje, kao da su ustavotvorci, da “Datum obilježavanja praznika entiteta u BiH mora da sadrži simboliku kolektivnog zajedničkog sjećanja i da doprinosi jačanju kolektivnog identiteta”. Taj kolektivni identitet, koji na navedeni način ovdje želi da uspostavi nekoliko sudija Ustavnog suda BiH, bio bi ništa drugo do “bosanski identitet”. Baš kako je onomad nastojao i Benjamin Kalaj. U tome se, dakle, ogleda ono “prepisivanje stavova iz drugih odluka vezanih za istu materiju”, kako reče sudija Zlatko Knežević, odnosno sudijski aktivizam umjesto jedino ispravne potrebe za sudijskom uzdržanošću, kazano riječima sudije Miodraga Simovića, koja (ta uzdržanost) daje svakom sudiji samo pravo da tumači i primjenjuje pravnu normu, na jednoj, i obavezu da se uvijek uzdrži od kreiranja bilo kakvih novih pravnih normi, na drugoj strani.

Stoga navedeno većinsko ponašanje, bez obzira što je riječ o sudijama, predstavlja školski i udžbenički primjer teške zloupotrebe službenih ovlašćenja, a ne slobodu sudijske misli. Za to bi svako, pa i sudija, trebalo da odgovara, tako što bi po hitnom postupku bio razriješen sudijske funkcije, ali i sudski procesuiran na odgovarajući način za eklatantno kršenje ustava kojim se nanosi šteta drugome, u ovom slučaju Republici Srpskoj. No ovdje, na ovom prostoru, na čijim granicama prestaje svaka logika, nema te odgovornosti, već se jedno nepravo želi još i da nametne. Kako? Pa jednostavno tako što se ovakvim protivustavnim većinskim odlukama hoće reći da Republika Srpska navodno nije postojala do Dejtonskog mirovnog sporazuma. U tome, dakle, treba tražiti i nalaziti cilj ovakvih odluka, kojima se na neustavan način želi zabraniti Srpskoj da slavi svoj dan rođenja, iako je to samo jedna istorijska i nepromjenjiva činjenica, baš kao što je i dan rođenja u životu svakog čovjeka. To je ne samo nešto što je dozvoljeno i čemu se ne može suditi, već je to i činjenica koja nikoga ne može povrijediti niti diskriminisati. Koliko su ovakva nastojanja ne samo protivpravna, već ulaze i u sferu psihopatološkog, svjedoči i sljedeći primjer. U SR Njemačkoj, koja se s pravom smatra demokratskom i civilizovanom državom, tamošnjem saveznom Ustavnom sudu ne bi ni na pamet palo da dopusti sebi da sudi dvadesetom junu, koji se kao praznik tijela Hristova (Fronleichnam) slavi u nekoliko članica te federacije (u Baden-Virtenbergu, Bavarskoj, Heseu, Sjevernoj Rajni-Vestfaliji), koje su taj praznik propisale kao svoj. No, sve i kad bi se zamislilo da Ustavni sud SR Njemačke sebi dopusti glupost da sudi tom datumu, pa i da uđe u još veću glupost da taj datum proglasi neustavnim, takva odluka tog suda ne bi mogla biti osnov da se bilo ko krivično progoni i osudi zbog njenog neizvršenja, jer Krivični zakonik SR Njemačke ne propisuje takvu iracionalnost.

 

Podlaci i robovi

 

Ali ovdje kod nas takvo protivustavno ponašanje nekoliko sudija Ustavnog suda BiH se ne samo želi promovisati u javnosti, kroz kvazijuridičku raspravu i “objašnjenja”, već se želi i nametnuti bezglavom prijetnjom krivičnim progonom. I tu upravo započinje drugi problem koji stoji u pozadini svega ovoga, a riječ je o totalitarnom sistemu vladanja visokih predstavnika u BiH, to jest o totalitarnosti ohaerizma.

Nesumnjivo je da on predstavlja jedan totalitarni način vladanja, jer, kako su vrijeme i brojni primjeri pokazali, ima protivpravni i nemoralni monopol nad svim pitanjima koja su od važnosti za ovdašnje globalno društvo. Kao dokaz tog monopola je i činjenica da je 24.1.2003. godine ohaerizam, oličen u tadašnjem visokom predstavniku Pediju Ešdaunu, nametnuo Krivični zakon BiH, u kojem je (član 239) nametnuto kao krivično djelo neizvršenje odluke Ustavnog suda BiH, pa i kad je ona protivustavna, kao ova o kojoj je prethodno bilo riječi. Dakle, svojom totalitarnom prirodom ohaerizmu je pošlo za rukom da kvazipozakoni nešto što se protivi ljudskom razumu i pravnoj državi i civilizaciji. I tako to funkcioniše sve od te 2003. godine pa do danas, bez ikakvog efikasnog protivljenja ne samo u sferi politike i javne vlasti nego ni u pravnoj i političkoj nauci. Hoću reći, a time i završiti ovaj tekst, da razloge takvog poraznog stanja ne treba tražiti (i pronalaziti) samo u nesumnjivoj vještini ohaerizma da sebi potčini ovdašnje pojedince i kolektivitete, već i u slabosti ogromnog broja tih istih pojedinaca za čiji mentalni sklop i danas vrijedi misao koju je, istina davno i za drugi prostor, izrekao čuveni njemački pravnik Rudolf Jering, koji je rekao: “Gdje se narodni moral sastoji u udvaranju, pokornosti, potčinjenosti, u politici lukavstva, podlosti, pritvornosti, tu se ne može nikakav karakter odgajati, takvo zemljište rađa samo podlace i robove.”

Prof. dr Milan Blagojević, redovni profesor ustavnog prava iz Banjaluke

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana