Pjesma nije nestala

Dara Sekulić

Sretnem se ponekad s ljudima koji se tom susretu jednako obraduju, sjete se da su bili djeca i da su pisali pjesme.

Prije nekoliko godina pripala mi je čast da u porti Manastira Gomionica primim nagradu "evo pero" ("na me pero, nigde krilo celo..." Duško Trifunović). Tom prilikom prišla mi je da mi čestita i jedna lijepa i u odnosu na me, još mlada žena. Pružila mi je i pero, možda guščje, jer poklonjeno je kao simbol, a njime se donedavno zaista i pisalo. Počela je priču o tome kako sam nekad u "Malim novinama" objavila njene prve pjesme, i kako tu radost ona nikad ne može da zaboravi. Žena živi u Banjaluci, pravnica je, advokat, dakle, uspješan čovjek, kako se to kaže današnjim jezikom. A ja, evo, do sada hvatam neke svoje misli i pomisli, smještam ih u svoju pjesmu, i nisam uspješna. U pjesničkoj igri, ili bolje u pjesnikovoj borbi s riječima, ne može se uspjeti, može se samo propasti. Tek kad propadneš, kad padneš - pravi si! Znači ima te tek kad te nema!

Najbolji pjesnici

Oni najbolji i najnesrećniji pjesnici, i kad ih više nema, dugo čekaju na dane u kojima ih, napokon, ima. Ali ima ih samo kao velikih pjesnika, potrebnih narodu, jeziku, istoriji, državi - i rijetkom zaljubljeniku u poeziju. Njihova patnja sahranjena je s njima. Koji veličanstveni primjeri su naši pjesnici Dučić, Dis, Tin, Vesna, koja mrtva još čeka svoje žive dane!

Ima više razloga zbog kojih sam se i sama mnogo obradovala susretu s vedrom, zdravom pravnicom, na njenu sreću, nesuđenom pjesnikinjom. Kad čovjek radi posao koji mu pruža uvid u književno stvaralaštvo djece i mladih, on je svakako u prilici da ocjenjuje umjetničku vrijednost tog stvaralaštva i da iskazuje svoj sud o njemu, a da stalno ima na umu da su to djeca i njihovi prvi koraci u svijet umjetnosti. Već takav odnos prema početnicima u poeziji guši i zanemaruje ono što kod njih jeste pjesma, ona ostvarena, prava pjesma. To se događa i uvijek će se događati, ne samo djeci, već i pjesnicima s dječjom dušom.

Pedesetak godina pamtim stihove djevojčice ....iz Gunje, sela s druge strane rijeke kod Brčkog. Bila je učenica prvog razreda gimnazije kad sam je srela i pročitala njene pjesme. Pamtim i njeno ljubičasto ime, koje evo i sad izgovaram, ali zbog njenog mira ne mogu da ga pominjem, kao i zbog moguće moje ponovne greške.

Iz Gunje u Brčko, i obratno, nekad se svakog trenutka prelazilo preko mosta na Savi. Onda mosta neko vrijeme nije bilo, ne znam ima li ga sada... teško je znati sve o mostovima koje ruše i nanovo grade, trebaju im, ne može se živjeti bez mostova.

Dakle, djevojčici koja tek ulazi u djevojačko doba događa se njeno prvo gledanje, možda se s dragim gledala baš na njihovom mostu. Bio je učenik škole za primijenjenu umjetnost, slikao je. Poklonio joj je sliku svoje kuće, bijele kuće pokraj modre rijeke. U porodici brane da se viđa s njim, za takve zabrane mnogi su razlozi i povodi i prije Romea i Julije. Ali niko ne može zabraniti da se istina njene prve ljubavi pretoči u istinu njene prve pjesme.

 "Znaš li, mama, što to u snu znače vjetrenjače, poznaš

 sanovnike, zar je nemoguća ona bijela kuća sa njegove slike...

 ....Sasvim je moguća ona bijela kuća, uz iste vidike."

Stvarno i nestvarno

Iz dogođenog, pjesma tvori svoj događaj, tvori samu sebe, tako se i sažimaju i isključuju stvarno i nestvarno. Istinito u životu puno je primjesa, različitih viđenja i tumačenja, a istinito u pjesmi uvijek je tamo gdje je prava pjesma, pisana u dahu, a ravna izdisaju!

Koliko god čovjek bio upućen u posao koji mu je povjeren, i koliko god taj posao obavljao savjesno i odgovorno, dogodiće mu se greške i propusti. A najteže po njega je to što svoje greške nikad neće moći ispraviti. Mučiće ga stihovi, imena i godine onih koje je naglasio i uzdigao, recimo, nekom nagradom, i time ih pomjerio u njihovoj uvjerenosti da su na svom putu. A one koji jesu na svom putu, ali to ne znaju, ponekad je previdio, prošao pored njih.

Pjesma o kojoj ovdje, nakon ove prelijepe slike bijele kuće, hoću nešto da zabilježim, sasvim druge je prirode, odnosno poetike i sasvim drugačijeg poetskog sadržaja. S tom pjesmom sam se srela u pismu koje mi je iz Holandije poslao Željko Kresojević. Sve što znam o njemu, a to je premalo, znam iz tog pisma, jer to je čovjek koji mi piše o drugima. Pjesma je s njim putovala od Vojnića na Kordunu do Hoogezanda u Holandiji, i odatle iz aviona upala u moj stoput obijeni poštanski sandučić u Sarajevu. Pjesma je, srećom, stigla, ali ja nisam stigla da je, kao onu o bijeloj kući, naučim napamet. Ne zato što "dođe doba da moram u groba", već zato što mi se ta pjesma otima svojom prebolnom nepreboli.

Uz dugo, opširno, za mene posebno drago i zanimljivo pismo Željka Kresojevića, došlo je i tridesetak snimaka napuštenih, osamljenih, breza, izvora, jabuka, grobova, zalazaka sunca na Petrovoj gori - prispjele su i rečenice, kao: "Bez obzira na nedaće koje nas prate... ima uvijek iznova talentirane i pametne, bistre kordunaške djece... Imamo i jednu mladu pjesnikinju. Ja je u šali zovem 'Mala Dara'. Zove se Goga Malić, i za svoju mladost zrelo piše. Jako joj je bilo žao kad je čula da ste bili u Vojniću i na književnoj večeri u Karlovcu. Toliko je željela da vas upozna..."

Na odvojenom papiriću Željko Kresojević piše: "Evo vam poneke Gogine pjesme. Možda bi se ljutila da zna da sam vam poslao koju pjesmu...Ako vam se ikad javi, ne odajte me..."

Goga, vjerovatno Gordana Malić, nikad mi se nije javila. I ne sluti, možda, da sam ja nju srela u njenim pjesmama, posebno i bolno sam je srela i zagrlila u njenoj pjesmi "Nedostajanje".

 Nedostajanje

U našoj bašti cvatu trešnje, Sve tvoje bilješke još stoje,

i sad, za rođendana moga. ko putokazi pokraj mojih.

U grudi bol se svila tješnje, Za sto kad sjednemo utroje,

vode te kao nestaloga. i ono četvrto se broji.

 

Na vrata pogled luta često, Neće te poznati na slici,

al niotkud šinjela tvoga. sin koji se za školu sprema.

Na čelu stola prazno mjesto, Samo u tvojoj porodici,

vode te kao nestaloga. osjete da te, stvarno nema....

 

I da nisam pamtila stihove djevojčice iz Gunje, oni bi ostavili trag svjetlucanja nad travama, kao što ga ostavljaju svici - prolaze i nestaju, pa onda opet bljesnu u oku nekog djeteta, gdje se začinje i pjesma velikih pjesnika.

A šta je sa Gogom, vjerovatno Gordanom Malić iz Vojnića, gdje nema mostova, i gdje su nestali, pa nedostaju oni koji su ih mogli graditi nad zemljom.

 

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana