To­pla so­ba i ku­pa­ti­lo dje­ča­ci­ma iz To­ri­na kod Če­lin­ca je­di­na že­lja

Mi­li­ja­na La­ti­no­vić
To­pla so­ba i ku­pa­ti­lo dje­ča­ci­ma iz To­ri­na kod Če­lin­ca je­di­na že­lja

Če­li­nac - Ku­pa­ti­lo i to­pla so­ba u ko­joj će pi­sa­ti do­ma­ći rad i di­je­li­ti dje­čač­ke taj­ne naj­ve­ća su že­lja dje­ča­ka Bra­ne, Bo­ja­na i Go­ra­na Kne­že­vi­ća iz se­la To­ri­ne ne­da­le­ko od Če­lin­ca.

Za raz­li­ku od nji­ho­vih vr­šnja­ka ko­ji ma­šta­ju o no­vim mo­bil­nim te­le­fo­ni­ma, bi­ci­kli­ma i sku­pim igrač­ka­ma, ova tro­ji­ca dje­ča­ka že­le sa­mo to­pli dom i da na nji­ho­voj tr­pe­zi sva­ki dan osva­ne ba­rem ko­ra hlje­ba, jer su bez­broj pu­ta do sa­da u ško­lu oti­šli glad­ni.

- Vo­lio bih da imam svo­ju so­bu, da mo­gu da učim i da se igram sa bra­ćom i dru­ga­ri­ma iz raz­re­da i da ima­mo ku­pa­ti­lo da se oku­pa­mo, da ma­ma vi­še ne pe­re veš na ru­ke - sti­dlji­vo je is­pri­čao de­ve­to­go­di­šnji Bo­jan.

Iako ne­ma­ju osnov­ne uslo­ve za ži­vot, u ško­li ni­žu sa­mo če­tvor­ke i pe­ti­ce. Sa ocem Si­ni­šom i maj­kom Zor­kom pre­ži­vlja­va­ju u skrom­noj, ne­u­slov­noj ku­ći. Svih pe­to­ro spa­va­ju u is­toj pro­sto­ri­ji ko­ja im je i spa­va­ća i dnev­na so­ba. Sa Kne­že­vi­ći­ma sta­nu­je i Zor­ki­na maj­ka Ro­sa Tri­vu­no­vić (73), ko­ju ta­ko­đe ži­vot ni­je ma­zio. Tro­ji­ca si­no­va su joj umr­li, a na­kon smr­ti su­pru­ga, do­šla je sa Kru­še­va Br­da kod kćer­ke.

Skrom­na ne­do­vr­še­na ku­ća, bez izo­la­ci­je i fa­sa­de šti­ti ih je­di­no da ne spa­va­ju pod ve­drim ne­bom. Vla­ga se uvu­kla u sva­ki ugao, a i ono ma­lo stva­ri što ima­ju su do­tra­ja­le. Kroz pu­ko­ti­ne na zi­do­vi­ma lje­ti im se uvla­če in­sek­ti u ku­ću, a zi­mi stu­den. Je­dva uspi­je­va­ju da za­gri­ju pro­sto­ri­ju. Ku­pa­ti­lo ne­ma­ju, a hi­gi­je­nu oba­vlja­ju ka­ko zna­ju i umi­ju. Tek pri­je ne­ko­li­ko mje­se­ci, na­kon šest go­di­na mu­ko­trp­ne bor­be, pri­klju­če­na im je vo­da. Maj­ka Zor­ka, po­no­sna na tro­ji­cu si­no­va, pla­ču­ći pri­ča za “Glas Srp­ske” da je do­no­si­la vo­du da ih oku­pa u la­vo­ru da im ni­ko ne pri­go­vo­ri u ško­li za hi­gi­je­nu. Ko­li­ko je bre­me ži­vo­ta na nje­nim le­đi­ma, iako ima tek 34 go­di­ne, svje­do­če bo­re na li­cu i ru­ke is­pu­ca­le od hlad­ne vo­de, jer veš pe­re ruč­no.

- Bo­li me što od­ra­sta­ju sa­mi, bez igdje iče­ga, jer če­sto ne­mam ni da im dam da je­du. Gle­da­ju ka­ko dru­ga dje­ca ku­pu­ju sla­do­led, a oni želj­ni sve­ga. Vo­lje­li bi da im do­đu dru­ga­ri iz ško­le, ali gdje da ih do­ve­du, vi­di­te i sa­mi - pri­ča Zor­ka drh­ta­vim gla­som, po­gle­da upr­tog u tro­ji­cu dje­ča­ka.

Pre­ži­vlja­va­ju od po­ne­ke dnev­ni­ce ko­ju ona ili su­prug za­ra­de. Za­hva­lju­ju­ći hu­ma­nim lju­di­ma, pri­ča Zor­ka, njen su­prug Si­ni­ša do­bio je pri­je mje­sec po­sao u ko­tor­va­ro­škoj Fa­bri­ci obu­će “Spor­tek”. Ka­da poč­ne se­zo­na glji­va i šum­skih ja­go­da, je­da­na­e­sto­go­di­šnji Bra­ne sa maj­kom od­la­zi u šu­mu, ne bi li na­brao do­volj­no plo­do­va da pro­da i ta­ko za­ra­di dže­pa­rac za se­be i bra­ću.

- Dje­ca usta­ju sva­ko ju­tro u šest sa­ti, spre­ma­ju se u ško­lu i pra­tim ih sva­ki dan dva i po ki­lo­me­tra do auto­bu­ske sta­ni­ce. Ne smi­jem ih pu­sti­ti sa­me, da­le­ko je, sla­bo na­se­lje­no, ima di­vlja­či, stre­pim za njih. Zi­mi je naj­te­že - is­ti­če Zor­ka do­da­ju­ći da joj je hi­lja­du pu­ta do­šlo da dig­ne ru­ke od ži­vo­ta, ali da ne mo­že dje­cu osta­vi­ti sa­me da se pa­te.

No­ći­ma ne spa­va, bdi­ju­ći nad dje­com sa su­za­ma u oči­ma, a sva­ko no­vo ju­tro no­si ne­iz­vje­snost da li će ima­ti mar­ku da im da da ku­pe ki­fle da po­je­du na pu­tu do ško­le. Skri­va­ju­ći se u ba­ki­nom kri­lu, osmo­go­di­šnji Go­ran, naj­mla­đi me­đu bra­ćom, slu­ša­ju­ći maj­či­ne ri­je­či sti­dlji­vo bri­še su­ze u na­di da će hu­ma­ni lju­di po­gle­da­ti nje­go­vu po­ro­di­cu i po­mo­ći ko­li­ko mo­gu.

Bo­lest

Zor­ka Kne­že­vić je is­pri­ča­la, da je osim bor­be za go­lo pre­ži­vlja­va­nje, nje­na po­ro­di­ca pri­je ne­ko­li­ko go­di­na iz­vo­je­va­la još jed­nu te­šku bit­ku. Njen sin Bo­jan se raz­bo­lio i pao u ko­mu. Za­hva­lju­ju­ći in­ter­ven­ci­ji lje­ka­ra i za­po­sle­ni­ma u He­li­kop­ter­skom ser­vi­su RS hit­no je pre­ba­čen na li­je­če­nje u Be­o­grad, gdje mu je uspje­šno od­stra­njen tu­mor na mo­zgu.

- Ima aler­gi­ju, ne bi smio u pra­ši­nu i pr­lja­vo, a vi­di­te da uslo­ve za hi­gi­je­nu ne­ma­mo. Pre­ži­vlja­va­mo ka­ko zna­mo i umi­je­mo - re­kla je Zor­ka.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana