Putujući kroz život sa harmonikom i klavirom

Bosiljka je treća, a Ljubinka druga godina osnovnih studija Muzičke umjetnosti, odsjek harmonika u Bernu u Švajcarskoj, dok je najmlađi Danilo šesti razred Niže muzičke škole, odsjek klavir u Šapcu.

Sestre su Osnovnu muzičku školu završile u Zvorniku, a srednju dijelom u Novom Sadu i u Beogradu. Iza njih su brojna prva mjesta osvojena na republičkim takmičenjima u Srpskoj i međunarodnim takmičenjima u Srbiji, a u Češkoj, Slovačkoj i Italiji su osvajale druga mjesta.

Zid dnevne sobe ukrašen je brojnim diplomama, a o uspjesima djece pričaju roditelji, jer su kćerke u Bernu.

- Danilo je prošle godine na 16. takmičenju muzičkih škola Republike Srpske u disciplini klavir osvojio specijalnu nagradu sa maksimalnih 100 bodova, a 23. decembra ove godine u Beogradu je bio laureat za osnovne muzičke škole i učenik sa najviše osvojenih bodova - kaže Slavica.

Ona napominje da je talenat samo iskra, a sve je u radu i marljivom vježbanju. Kćerke su dokazale i jedno i drugo, uspješne su i sjajno im ide na Akademiji, a Danilo nastavlja njihovim stopama.

- Pet razreda sam završio u Zvorniku, a šesti pohađam u Šapcu kod profesora Dragomira Bratića, gdje me otac vozi dva puta sedmično. Planiram da, baš kao i moje sestre, upišem srednju muzičku školu, a poslije akademiju - priča Danilo i dodaje da je od malih nogu znao da je muzika njegovo životno opredjeljenje.

- Pred nastup na takmičenjima nemam tremu. Svakodnevno vježbam sat i po do dva, jer bez "usviravanja" nema ništa - rekao je Danilo.

A iza velikih uspjeha djece stoji veliko odricanje njihovih roditelja. Otac Danilo je ratni vojni invalid, a kada su stigli sa Ozrena u Zvornik, Bosiljka je bila drugi razred osnovne škole. Iako su živjeli u oskudici, posljednje pare su dali za privatne časove i polovnu harmoniku kako bi Bosiljka završila prvi razred, jer je u školi odsjek harmonike uveden sljedeće godine. Ljubinka je slijedila njene stope. 

Instrumenti su jako skupi, Bosiljkina harmonika je oko 10.000, a Ljubinkina oko 8.000 evra, polovan klavir je 3.000 maraka. Da bi sve to pratili, prodali su plac kod Beograda, a otplaćuju i tri kredita.

Nikada nisu imali podršku od društvene zajednice, plaćali su sami kotizacije i prevoz na takmičenja, a ni danas djeca nemaju stipendije. 

- Nismo materijalisti i shvatili smo šta je najbitnije, a to je uspjeh naše djece. Osjetili smo kroz život da, kad baš želiš nešto dobro svojoj djeci, nekako ti se i poklopi sve, otvore se neka vrata. Muž će kredite otplaćivati do penzije, ali najveća satisfakcija je njihova sreća i uspjeh - zaključuje Slavica.

Ponosni roditelji

- Kada je jedno dijete talentovano, to je neprocjenjivo, kada ih je dvoje, sreća je duplo veća, ali kada imate troje djece i svi su muzički nadareni, pri tome odgovorni i savjesni, onda je naša radost nemjerljiva, a uspjeh zagarantovan - kaže ponosna majka Slavica.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.