Vladika Grigorije: Mi Srbi trebalo bi da naučimo da saslušamo jedni druge

Znamo koliko je za Vas kao episkopa značajno propovijedanje. Šta je za Vas značaj priče i pripovijedanja?

- Potreba za pričom je zaista iskonska. Postoji mnogo dimenzija priče. Za mene je priča prije svega vaspitnog karaktera. Nama su naše bake i djedovi pričali priče o starim junacima, nekada su u nedostatku izmišljali i nepostojeće junake, to su dakle bile bajke, ali sjećam se da smo konstantno bili okruženi nekim pričama. Ono što sam sreo u Bibliji, i Starom i Novom zavjetu takođe je naracija, govor kroz priču. Priče su moćne ukoliko neko uspije da ih ispriča na pravi način. Pričati priču zato je velika radost, ali uvijek mora da postoji i briga oko toga da li će slušalac ispričano razumjeti i prihvatiti. U tom smislu je pripovijedanje teško i rizično.

Pisac Miljenko Jergović na dodjeli nagrade rekao je da knjige izlaze da ljudi ne bi do kraja podivljali.

- Jergović je to baš dobro kazao. Nedavno sam čitao zanimljiv prikaz grčke filozofije Lučana de Krešenca, koji mi je pomogao da uvidim da čovječanstvo nije baš tako dobro kao što se nama čini. Jedan filozof tvrdio je da je većina ljudi na zemlji zla. Ja ne mogu da tvrdim da li su ljudi zli ili dobri, ono u šta vjerujem jeste da su oni potencijalno zli ili potencijalno dobri. Na koju će neko stranu otići, zavisi od knjige koju čita, od riječi koje sluša, a to sam naučio od Jergovića, da je "čovjek sazdan od riječi". Za mene je to potresna misao. Gledano iz perspektive teologa, to je jako smisleno. U prilogu Jovanovog Jevanđelja se kaže "u početku beše Reč i Reč beše Bog". Koliko je riječ moćna, znamo iz ličnog iskustva. Ne može ništa tako da nas rani, kao nečija ružna riječ, niti nas može nešto tako podići kao dobra blaga riječ.

Junak Vaše priče "More" sjedi po lijepom sunčanom danu na obali i čita novine. Pripovijedač se pita otkud sad to, zašto zaklanja pogled novinama?

- Mi često prosto ne možemo da apsorbujemo veliku količinu dobrote i lepote i plašimo ih se. Zamislite čivjeka koji gleda plavo more, iznad njega je plavo nebo, još je u hladovini, a on čita novine u kojima može da sazna nešto ružno. Zašto? Zato što se plaši te ljepote. On mora imati kapacitete da prihvati tu ljepotu, da joj se divi, da je slavi, da je veliča, a kako ih nema-on traži neki izlaz iz toga. I to je baš ljudski. Mi smo stalno u procjepu između dobra tj. toga koliko dobra možemo da primimo i zla koje je uvijek tu da se nametne kao zamjena. Zašto pribjegavamo zlu? Jer se često plašimo količine dobra.Zato ljudi nekad bježe i od onih koji ih vole. To je po prirodi stvari tako: Mi se često plašimo dobrote i ljepote koja je oko nas.

Kada ste pozvali goste poslije dodjele nagrade, rekli ste: Izvolite da se počastimo i družimo ali da se ne posvađamo.

- Srbi su karakteristični po tome što čim dođu u kafanu, oni sastavljaju stolove, i to je jedan lijep gest. Ali onda kad sastave stolove, onda se dogodi i da se potuku za tim istim stolom. Drugim narodima, recimo, ne bi na um palo da sastave stolove, ali ni da se potuku. Nije mi ovdje, naravno, cilj da dajem neku paušalnu procjenu naroda, ali ovo što rekoh nerijetko i bude.

Šta onda treba da bude nova sabornost u našem narodu?

- Mislim da u našu sabornost treba uključivati razumnost, racionalnost, mada je i to hladna riječ, slovesnost. I opet se moramo vratiti na priče. One su karakteristične po tome što nije samo važan onaj koji priča već i mkoji sluša, svi pričaju uglas. Da bi neko bio slušan, on stvarno treba da ima šta da kaže. I taj isti koji govori treba da ima sposobnost i da sluša. Davno sam napisao članak o komunikaciji, kako dva Srbina razgovaraju. Kada prestane da govori onaj koji je pričao, drugi najčešće počinje svoju rečenicu sa "ne" ili "nije". Ne kaže "da" ili "međutim", negouvijek prvo svenegira, čak i ako kasnije ispadne da se u mnogo čemu slaže sa sagovornikom. Svoj nastup, dakle, po pravilu, počinjemo sa "ne,nije tako, već je ovako kako ću ja reći".

Tako je i kod prosječnog vjernika. Reći će ponekad "bolje ja osjećam Boga od popa".

- Mislim da smo još u tom pogledu neprosvijećen narod i da možemo da se sjetimo Svetog Save koji je uistinu bio prosvetitelj. Nakon njega smo imali strašan period dugotrajnog ropstva u kome je svaka prosvjeta bila maltene nemoguća. Prvi put kad se javila neka vrsta slobode, pojavio se Dositej, koji je imao potrebu za prosvećivanjem naroda, a njega je prekinula smrt, a ni tada nije moglo bez političkih previranja. Imali smo pisce, Njegoša, pisce s početka 20. vijeka. A što se tiče crkvenog prosvećivanja, ono je uglavnom bilo otežano nesrećnim okolnostima, imali smo tursko ropstvo, pa kratko oslobađanje. U ratovima nema prosvećenosti, imali smo i period kada je moglo da se radi na prosvećivanju, ali u vrijeme komunizma Crkva nije imala mogućnosti za to. Potom su došle i te čuvene devedesete, kraj 20. vijeka. Sada je konačno došao period kad treba da se bavimo prosvjetom na što bolji način. Da bi neko nekog prosvećivao, mora prije svega sebe da nauči. I to je govorio Sveti Grigorije Bogoslov, da bi učio druge, imaš prvo da učiš sebe. Da li smo mi imali dovoljno vremena, i da li smo dovoljno ljudi naučili da budu učitelji i prosvetitelji-to je ozbiljno pitanje. Jedna je potreba ljudi da sveštenik krsti, vjenča, prereže slavski kolač, sahrani, a druga je potreba da taj sveštenik ili episkop bude učitelj. U tom smislu ovo pitanje je jako kompleksno. Onaj koji reže sve te kolače, trči sa vjenčanja na krštenja i na sahrane, pitanje je koliko ima vremena da sam sebe prosvećuje da bi mogao onda i druge da uči. Zato nam je potreban ozbiljan sistem koji bi mogao da pripremi ljude za jednu takvu misiju. Sveti Sava je prvi imao jedan takav sistem. On je svoje učenike posaio kao masline po svojoj zemlji, ali on je te učenike očigledno pripremao za tu misiju. Od tada, do danas mi, međutim, nismo svjedoci takvog stanja stvari.

Šta Kusturičina misija u Andrićgradu znači za Srbe?

- Sigurno da je svaka misija značajna, kad neko napravi kućicu, to znači mnogo, a kamo li da neko napravi i oživi jedan umrli grad kakav je bio Višegrad. Da pored tog mosta napravi institut i da je to prepoznatljivo svakom ko tu sada prođe, sigurno je neobično važno. To može da bude dobar primjer. Svaki dobar primjer je važan. Prpblematično je kad stvari ne dovedemo na čistinu, kad ne kažemo jasno, ovo je dobro, a ovo nije. Stalno se pravi neki miks između dobra i zla. Moja omiljena rečenica kod Florovskog glasi: "Zlo i dobro funkcionišu zajedno u svijetu, ali sinteza između njih je nemoguća". Šta radi đavo? On stalno pokušava da upetlja zlo i dobro. Zato su nam važni ljudi koji to stvarno znaju da razgraniče.

Vaše priče pune su skrivenih i neskrivenih detalja. Koliko je ne samo za pisca već i za svakog čovjeka bitno da vježba oko za detalj?

To je ozbiljno pitanje. I to je stvar vježbe. Kad smo bili monasi u Tvrdošu, vladika Atanasije nam je govorio da je pažnja više od pola čovjeka. Onda smo mi imali potrebu da pazimo na sve što se oko nas događa. Jedan moj sveštenik kaže da imam đavolje oko, da čim dođem u crkvu prvo zapazim gdje nešto fali. To je u stvari želja da se svakom detalju prida važnost. Poznata je riječ svetitelja Jefrema Sirijskog, da ko prezire sitnice, taj propada. To je dobra pouka kad pričamo o detaljima... Sve je bitno, bitne su sitnice jer čovjek koji pazi na sitnice, hodeći s kamena na kamen će preći rijeku, a onaj koji hoće da je pošto-poto što prije preskoči, vrlo lako može da upadne u rijeku i da ga ona odnese. Jako je važan momenat. U književnosti jedna riječ, jedna rečenica može da bude ključna za nekoliko stranica, ona nas drži da čitamo dalje. Zato je i Andrić veliki i najveći na našem jeziku, jer nije zanemarivao nijedan detalj.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.