Van Gog - umjetnik koji je pokušao da uredi svijet

Ovaj umjetnik je u svom slikarstvu stvorio poredak koji se suprotstavlja haosu stvarnosti kakvom je bio okružen. Njegova umjetnost bila je pokušaj da uredi svijet sa kojim, očigledno nije mogao da izađe na kraj.

Protiv neshvatljivosti takvog svijeta, Van Gog se borio svojom oštrom, teoretski zasnovanom kritikom, na njegovu bezličnost odgovorio je svojim odmjerenim patosom, a njegovu je kolotečinu razbio žarom svoga solipsizma.

Njegov cilj nije bio da pobjegnne od stvarnosti, a ni da pati odričući je se, već da je učini opipljivom u jednom sveobuhvatnom smislu. Na taj način mu je umjetnost omogućila da taj, u osnovi neprijateljski svijet, prihvati kao svoj. Međutim, Van Gogov umjetnički dar priznat je tek poslije njegove smrti.

Građansko društvo čiji mu je sistem vrednosti čitavog života bio oduran, sada ga je nazivao genijem. Moderno doba voli da se poigrava sa predstavom usamljenog, neshvaćenog umjetnika, i sudbina Van Goga je savršen primjer za predstavnike avangarde, koji prvo biva proganjan i osporavan, a kasnije postaje cijenjen i slavljen.

Autsajder umjetnosti sa periferije društva, on postaje važna umjetnička ličnost i decenijama poslije smrti jedna je od najuticajnijih figura u umjetnosti. Van Gog je za svog života prodao samo jednu sliku, a njegova najbolja djela nastala su za svega manje od tri godine i to pred kraj života.

Specifična su po strastvenim pokretima četke, intenzivnim bojama, kao i u kretanju linije i forme. Među najpoznatijim su djela iz serije Suncokreti, zatim Irisi, autoportreti, Žitno polje sa čempresima... Bio je veoma plodan umjetnik, s obzirom da je za 10 godina, koliko je slikao, napravio oko 900 djela.

Njegov neponovljivi spoj forme i sadržaja je moćan, dramatičan, lirski ritmičan, maštovit i emotivan, a za samog umjetnika je predstavljao način da objasni svoju borbu protiv ludila i njegovo razumjevanje duhovne suštine, čovjeka i prirode. Van Gogova estetika je proizvod njegove averzije prema tradicionalnim normama ili njegove solidarnosti sa siromašnima, ali i nedovoljnog poznavanja tehnike slikanja.

Uspio je da se sabere i identifikuje sa svojim umjetničkim bićem i da ozbiljnim i upornim vježbanjem popuni nedostatak svoje slikarske tehnike. Umjetnost je tako postala sredstvo samoizražavanja, gdje ljepota i ružnoća nisu kategorije opšteg pravila, već dio individualnog sistema vrednosti. Postavljena još tokom 18. vijeka, u filozofskim djelima Edmunda Berka i Denija Didroa, estetika ružnog postaje odlika Van Gogovog djela, a deformacije i vrišteće boje postaju njegov lični doprinos umjetničkoj kreativnosti.

Njegov slikarski jezik je uvijek ostao utemeljen u konkretnoj stvarnosti isto koliko je bio komentar na nju. Bio je i toliko ličan da bi ga primjena opštih konvencija slikarskog jezika potpuno uništila. Od kada mu je umro otac, 1885, život mu je u Nojnenu u kojem je živio postajao sve teži.

Mještani su zazirali od njegovog nepredvidljivog ponašanja. Mada je volio te ljude i osjećao da je dio njih, ipak nije pronalazio način da im se približi, tako da je odlazak u Antverpen označio promjenu ne samo u njegovom ličnom životu, nego i tematsku promjenu unutar njihovih djela.

Početkom 1886. godine odlazi u Pariz gdje upoznaje Anri de Tuluz-Lotreka, Pola Gogena i Pola Sezana. Iako u Parizu niko nije želio njegove slike, smogao je snage i vjere u sebe da nastavi da slika.

Iz Pariza odlazi u Arl, na jugu Francuske, gdje je našao nadahnuće za svoja djela, a tu mu se u jednom momentu pridružuje i Gogen prije odlaska na Južna mora. Zbog duboke depresije 1889. godine na vlastiti zahtjev je primljen u psihijatrijsku bolnicu u San Remi, a slijedeće godine, u svojoj 37 godini, puca sebi u prsa i umire nakon dva dana, 29. jula 1890. godine.

Van Gogova djela danas su među najskupljim na svijetu, a mogu ih priuštiti samo najbogatiji, s obzirom da se slike, koje nije mogao da proda za života, sada procjenjuju u milionima dolara.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.